Razgovor s glumcem i dramskim umjetnikom Vidom Balogom
Hrvatski glumac, po mnogima jedan od najboljih hrvatskih komičara, Vid Balog u rujnu je u našem gradu vodio glumačku radionicu na proslavi blagdana sv. Marka Križevčanina. Rođen je u Koprivnici, a već niz godina živi u Zagrebu i radi u Kazalištu „Komedija”. Okušao se kao pisac dramskih tekstova i kao redatelj, bavi se glazbom te proučava kajkavsku književnost i folklor. Evo što nam je rekao o sebi i svojem poslu, o kajkavskome jeziku, sinkronizaciji crtića, o svojem djetinjstvu i pravom imenu, i još ponekim stvarima
Upravo ste održali radionicu za djecu za blagdan sv. Marka Križevčanina. Kako je došlo do suradnje s našim gradom i župom?
Prvo, ja sam rodom iz ove županije, Koprivničko-križevačke, a drugo, vaš župnik i ja smo bili skupa u semeništu pak se od onda još znamo, tak da mi je velko veselje. Kak se bavim kajkavskim jezikom, a Križevci su kajkavsko područje, onda sam ja tu jako sretan jer se osećam kak doma.
A što za vas znači biti kao sv. Marko?
Znači otprilike ono kaj je stara izreka: Rasti tam gde si posijan. Dakle, najvažnije je da se čovek u životu bavi s onim kaj zna, bez obzira na žrtvu, bez obzira na prepreke koje stoje na tom putu. Treba stajati iza svojega uverenja. Naravno, malo nas bude moralo žrtvovati svoj život kak sv. Marko, ali moramo čvrsto braniti svoje ideale. To je zapravo poziv sv. Marka i uopće svakog sveca katoličke crkve.
• Stajati iza svojih uvjerenja i braniti svoje ideale - to je zapravo poziv sv. Marka
• Švejk sam i privatno - pokušavam se veseliti kad god mogu, kak god bilo teško
• Televizijska i kazališna gluma su dva totalno različita stanja u glavi
• Ja sam u Shreku onaj zločesti vilenjak kaj navlači štumfe
• Smeh u svakome proizvodi lepo raspoloženje i pokušavam to podeliti sa svima oko sebe
• Na kajkavskome mislimo, smijemo se i plačemo, ali kajkavski i standardni jezik nisu jedan protiv drugoga
Koje su vaše životne vrijednosti?
Životne vrednosti su mi ljubav, kak prema Bogu, tak i prema čoveku, i životna vrednost su mi moji osobni ideali i pokušavam ih održati i braniti kako god to bilo teško.
O glumi
Dvanaest godina radite u Kazalištu „Komedija” i glumili ste u mnogim predstavama. Koja vam je najviše prirasla srcu?
Najviše mi je prirasla srcu predstava Klupko jer je to prva predstava koju sam igral v Komediji, a veselim se jer od ove jeseni Klupko opet ide na pozornicu, al sad bum glumil jednu drugu ulogu. Verujem da ju budete i vi sa školom došli pogledati.
Imate li kakvu dogodovštinu iz kazališnog života?
Imam ih jako puno. Recimo, znate kaj je rekvizita v kazalištu? Rekvizita su stvari koje trebaju da bi se odigrala nekakva predstava. Na primer, rekvizita vam more biti košara za jabuke ili penkala ako na pozornici treba pisati pismo. E, tak su rekvizita jemput bile novine, i to novine iz 1948. g. To je bilo vreme posle rata kad su partizani bili na vlasti i kad su seljaci ostajali bez zemlje, kravica i svega ostaloga jer je sve trebalo biti zajedničko. To je bilo vreme Bože, oslobodi. Dakle, 2007. g. posle jedne predstave za koju su trebale te stare novine, dečki koji slažu rekvizitu, zovemo ih tehničari, malo su se napili. Pa je jedan rekel drugome: „Daj mi te novine, jesi pročital?“, a ovaj drugi veli: „Pa da! Evo ga, opet teraju v zadruge, a čini se i da je Josip Broz Tito živ!“
Prošle godine dobili ste Nagradu hrvatskog glumišta za predstavu Dobri vojak Švejk. O čemu govori ta predstava i koliko vam znači ta nagrada?
Pa to je najveća nagrada koju glumac more dobiti v Hrvatskoj, osim nagrade za životno delo, svojevrsni hrvatski Oskar za najbolju mušku ulogu. To je najveća počast koju moreš dobiti, a kaj je najvažnije, tu nagradu dodeljuju glumci svom kolegi.
A Dobri vojak Švejk je priča o dobrom čovjeku koji se pokušava snaći u groznom ratu. I onda se smehom i veseljem brani na neki način od budalaština koji mu dono- se zakoni, ratno vrijeme i ratno stanje. I, nekak je taj Švejk ono kaj sam ja i privatno. Pokušavam se veseliti kad god mogu, kak god bilo teško.
Zadnjih godina glumili ste u serijama (Bitangama i princezama, Zabranjenoj ljubavi, Zauvijek susjedi, Stipe u gostima). Često se čuju prigovori glumcima da se tako „prodaju“ zbog bolje zarade ili veće popularnosti. Kako to da ste se vi odlučili za serije?
Ak ste gledali sve te serije, ja tam isključivo glumim male uloge koje mogu brzo napraviti. Kad god se može izbeći, probam izbeći jer ne volim igrati na filmu, a pogotovo ak se ne morem dobro pripremiti. Ja nisam filmski, nego kazališni glumac, a to su različita zanimanja. Tak da su to sve mali štikleci u kojima uglavnom glumim kajkavce, koje sam mogel pripremiti i dobro napraviti. Smatram da sam sve te male ulogice dobro napravil. A sad kak ostali glumci razmišljaju o svom poslu, u to ja ne bi ulazil.
Koja je razlika između kazališne i filmske glume?
Kod kazališne glume vam je najvažniji trenutak glumačke inspiracije upravo tad kad su gledatelji pred tobom. Dakle, taj kazališni čin se događa između publike i onih koji su na pozornici. Pa ak vidiš da si malo dosadan (ko ja sad!), onda pokušavaš biti malo brži, ak vidiš da ih nasmijavaš, pokušaš malo stati na toj rečenici, a ako vidiš da se plaču, onda to podcrtaš glumeći nekaj bolno. Toga svega u filmskoj industriji nema, jer jedino što te, zapravo, gleda je oko kamere. I to su dve različite discipline: glumiti uživo za nekog ili znati da će to netko tek gledati, to su dva totalno različita stanja u glavi.
S kim od kolega glumaca najviše volite raditi?
Nije glumac, ali se bavio i glumom, s Davorom Dretarom Dreletom.
S kojim biste stranim glumcem ili glumicom voljeli raditi?
S pokojnim Marlonom Brandom.
U medijima vas nazivaju jednim od ponajboljih hrvatskih komičara. Volite li se šaliti i u privatnom životu, ili je to samo gluma?
Nije gluma, stalno se volim šaliti. Smatram da smeh u svakom proizvodi lepo raspoloženje i pokušavam to podeliti sa svima okolo sebe.
Pisanje, režija, sinkronizacija, glazba
Iskušali ste se i u pisanju dramskih tekstova, te u ulozi redatelja. Volite li više glumiti, pisati ili režirati?
Najviše volim glumiti, volim i pisati, ali režija je jako težak posel. Kad ne moram, pokušavam ga izbegnuti.
Upravo se u kinima prikazuje novi nastavak Shreka u kojem ste dali glas Cvili-dreti. Iskustva sa sinkronizacijom imate već godinama od Zekoslava Mrkve na-dalje. Čini mi se to kao zabavan posao!
Sinkronizacija je, prvo, jako naporna. Proizvesti sve ono na crtićima koje gledate, uh, ah i oh, jako je teško. Gledali ste Shreka? Četvrti dio? No, ja sam onaj zločesti vilenjak kaj navlači štumfe, Cvilidreta. A jeste gledali Tko je smjestio Crvenkapici? Da? Onda znate onu moju rečenicu, po vrtićima su stalno vikali: „Krema za žulje pere žulje, čuva ruke i žulji nestaju bez muke.“ Evo, to sam ja isto sinkroniziral.
Bavite se i pjevanjem. Je li važno da glumac zna pjevati?
Pa je. Zapravo, ja sam u zagrebačkom Kazalištu „Komedija”, a mi se bavimo glazbeno-scenskim predstavama. Zato je kod nas jako važno da znate pjevati, dok je „Gavella” kazalište koje se bavi dramskim predstavama, dakle bez pjevanja, tam to nije važno. A u Komediji bez sluha i bez pjevanja, teško da bi uspel odglumiti nekaj.
Kajkavski jezik i književnost
Proučavate i kajkavsku književnost i folklor te ste suradnik raznih manifestacija i drugih događanja vezanih uz ta područja. U sveukupnom radu promovirate kajkavsko narječje. Pretpostavljam da je ta vaša ljubav povezana s rodnim krajem?
Tradicija i bogatstvo kajkavske književnosti, nažalost, vrlo se malo proučava u službenim institucijama. Ona je tolko bogata da se jezik kojim je pisana zove hrvatski kajkavski književni jezik prema Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. To je jezik 18. stoljeća kojim su pisali naši stari pisci, dramatičari, komičari, propovjednici. Smatram da je važno da sačuvamo kajkavski jer je dosta ugrožen, i da ga je potrebno njegovati gdje god se to može i stigne, zato kaj je to jezik kojim su govorili naše bake i dedovi, to je način na koji se i mi izražavamo, na kojem mislimo, na kojem se smijemo i plačemo. A hrvatski standard ili hrvatski službeni jezik moramo svi naučiti da bi mogli međusobno komunicirati. Ali jedan nisu protiv drugoga, to je moj stav.
O djetinjstvu i slobodnom vremenu
Zašto ste promijenili ime?
Moje krsno ime je Vid jer župnik me nije htel krstit s Dario. A državno, službeno ime mi je Dario. Tak da nisam promenil ime, samo sam istaknul svoje krsno ime.
Čime se bavite u slobodno vijeme?
Skupljam stare knjige.
Kakvo ste dijete bili? Jeste li kao dijete htjeli biti glumac?
Stalno sam nekaj predstavljal, bil sam u dramskoj grupi, recitiral sam kaj god sam stigel, vjerujem da i vas ovde ima takvih.
Što mislite o današnjoj djeci i što biste im poručili?
Sve najbolje, samo nek ostanu takvi kakvi jesu – i onda bu nam svima bilo bolje – u smislu iskrenosti, u smislu ljubavi, u smislu otvorenosti. A poručil bi da se ne moraju baš stalno čvrgati, tući, navlačiti, nek da budu sretni ovak prijateljski jedni prema drugima, upravo kakvi ste vi sada.
Razgovarala i naspisala: Ida Šimunčić, 8. d
Snimla: Martina Valec-Rebić
