25. 11. 2011. Hrvojeva putovanja S katedralnim zborom u Ukrajini Katedralni pjevački zbor grkokatoličke katedrale Svete Trojice u Križevcima gostovao je u Ukrajini od 22. do 27. srpnja 2011. Budući da moji roditelji i brat pjevaju u tom zboru, poveli su i mene sa sobom     Petak 22. 7. „Nasilno“ probuđeni za dugo putovanje Probudili smo se oko pola 5 ujutro. Obukli smo se i na brzinu nešto pojeli te otišli u dvorište katedrale Svete Trojice u Križevcima. Kad su se svi članovi katedralnog zbora ukrcali u autobus, krenuli smo za grad imenom Užgorod. To je grad u Ukrajini, u blizu mađarsko-ukrajinske granice. Čim smo krenuli, zavladalo je dobro raspoloženje. Počeli smo se šaliti da smo nasilno probuđeni. Neki su raspravljali o raznim temama, dok su neki samo spavali. S graničnom policijom nema šale Nakon skoro 2 sata vožnje stigli smo do hrvatsko-mađarske granice. Na granici smo proveli malo duže vrijeme, ni sam ne znam koliko točno. Sve u svemu nitko nije imao ništa što ne smije prenijeti preko granice. Stali smo na našoj dobroj hrvatskoj Ini. No dobro, nekad našoj. Tamo smo doručkovali, osvježili se te nastavili svoj dug put. Za sat vremena stigli smo do divovskog Balatonskog jezera. To jezero bilo je toliko veliko da je izgledalo kao more. Vozili smo se još par sati i stigli smo do glavnog grada Mađarske – Budimpešte, ali samo smo prošli pored grada kako bi brže stigli na odredište. Kad smo se već približili granici, zbor je imao probu u autobusu. Konačno, došli smo do mađarsko-ukrajinske granice. Nije mi bilo jasno. Ako imamo natpis katedralni zbor s pečatom grada na prednjem staklu, zašto su nas pregledavali sat i pol, da nismo slučajno dileri droge ili nekakvi zločinci. To su prevelike mjere opreza. S njima nema šale! Pobožni grad iza grešnog mjesta Kada smo konačno pušteni s mađarske granice, krenuli smo preko mosta na rijeci Tisi. Mislili smo da je gotovo, kada smo shvatili da će nas opet pregledavati Ukrajinci. Opet ista stvar, opet čekanje sat i pol. Neki su rekli da je to najgrješnije mjesto u Ukrajini i Mađarskoj jer tamo lete ružne riječi o granici. Odahnuli smo kada smo došli u Ukrajinu.  Kad smo bili blizu Užgoroda, na cesti smo zatekli veliko stado krava. Morali smo sporo voziti kako ne bismo ozlijedili krave. Stigli smo u Užgorod, grad koji Križevčani mogu pamtiti po poznatom križevačkom biskupu Juliju Drohobeczkom, koji je rođen u njegovoj okolici. Kad smo stigli, zbor je kasnio na dogovoreni koncert  2 sata zbog zadržavanja na granici te je koncert otkazan. Tamo smo se smjestili u sjemenište. Nakon što smo se svi smjestili, otišli smo na večeru. Potom smo imali dva sata slobodnog vremena. Obišli smo crkvu gdje je sutradan trebala biti liturgija. Također smo otišli vidjeti okolicu sjemeništa. Bili smo umorni od puta te smo otišli spavati. Makar je moj tata ubio 8 komaraca u sobi, tijekom noći su me izboli.        Subota 23. 7. Sat više?! Slijedećeg smo se jutra trebali probuditi u 6 sati ujutro da otiđemo na liturgiju u crkvu kod užgorodskog sjemeništa. Mislio sam da smo se probudili sat kasnije nego jučer. Tada sam se sjetio da Ukrajina nije u srednjoeuropskoj vremenskoj zoni, već u istočno-europskoj. To znači da je u Hrvatskoj tada bilo 5 sati ujutro! Također, jučerašnji dan je za nas trajao 23 sata. Nakon što je liturgija završila, otišli smo se u sobe presvući pa sići u blagovaonicu na doručak. Pokupili smo sve svoje stvari i otišli u dvorište do autobusa. Kada smo se svi ukrcali, bili smo spremni da krenemo u Lavov, grad s druge strane Karpata. Priprema za putovanje Prije nego smo krenuli u Lavov, obišli smo Užgorod. To je grad od 115 000 stanovnika i glavni grad ukrajinske Zakrpatske oblasti (Ukrajina je podijeljena na oblasti, kao kod nas županije). Naša prva postaja u Užgorodu bila je velika grkokatolička katedrala. Bila je isusovački kolegij do 2. svjetskog rata, a potom je služila kao skladište. Kada je Ukrajina postala slobodna od komunističkog režima, počela se obnavljati. Danas je potpuno obnovljena.       Sljedeća postaja bili su dućani  i mjenjačnice kako bi razmijenili eure u ukrajinsku valutu hrivnje. Kada su svi bili na okupu, pospremili smo kupljeno i naš autobus je krenuo prema planinama u obliku slova S – Karpatima! „Skromni“ Ukrajinci Nakon 6 sati vožnje stigli smo u selo Briohovići, blizu Lavova. Dok smo prolazili kroz grad, pokupili smo oca bazilijanca Kornelija koji nam je na putu sve objašnjavao. Kad smo se smjestili u bazilijanskom samostanu, otišli smo u blagovaonicu na ručak.  Poslije ručka smo otišli u selo Malehiv gdje smo pjevali liturgiju. Tada nas je poglavar sela Malehiva odveo na „vrlo skromnu“ večeru. Prvo su na stol donijeli nareske, povrće i razne salate. Toga smo puno pojeli. Tada su donijeli topla predjela – juha od gljiva i mini pizza na komadiću ribe. Nakon toga smo bili siti. A onda su donijeli i junetinu u vlastitom soku i krumpir s koprom i vrhnjem. U Ukrajini se kopar često koristi kao začin jelima. Tada se i pjevalo. Za kraj su donijeli tortu od oraha i tortu od sira. Nakon te večere, nitko nije bio gladan. Poslije smo išli u „laganu“ šetnju po centru Lavova koja je trajala 2 sata. Ukrajinci će za sebe reći da su vrlo skromni, iako imaju lijepu odjeću s narodnim vezovima, raskošne crkve, duge šetnje i velike obroke. Ako je to njima skromno, što je onda za njih raskošno?           Nedjelja 24. 7. Skromnost na bogatom ručku Nakon doručka koji je bio u 8 sati, krenuli smo prema bazilijanskom manastiru u mjestu Krehiv. Pošto je bila nedjelja, tamo smo išli na liturgiju. Prikladno je bilo što je zbor došao pjevati jer su novaci (kandidati za redovnike) polagali zavjet da postanu monasi. Nakon te malo duže liturgije, pozvani smo na zajednički ručak, kako bi proslavili položene zavjete. Budući da je to manastir, očekivali smo skroman ručak. Ja sam jeo rolicu od tikve, košaricu s nekom vrstom salate od vrhnja, šunke i kukuruza, pohanu cvjetaču i juhu od gljiva. Svega po malo. Toga sam se nasitio. Tada su donijeli meso s krumpirom. Na kraju su donijeli kekse. Tu se i pjevalo, bilo govora, a majka jednog od novaka se od sreće rasplakala.           Razgledavanje Krehivskog manastira Svetište je zbilja veliko i ima se što vidjeti. S razgledavanjem smo počeli od drvene crkve. Vrlo je lijepa i iznutra se osjeti miris drveta. Nakon toga smo otišli pogledati jednu kulu koja je nekad služila za stražu. Unutra je sada suvenirnica. Na desnom zidu su stare drvene stepenice koje vode na vrh kule, ali je zabranjeno ići tamo zbog opasnosti od rušenja stepenica. Nakon razgledavanja, ušli smo u autobus i otišli u grad Žovkvu.  U gradu Žovkvi Prvo što smo u gradu Žovkvi išli vidjeti jest katedrala sv. Lovre. Iznutra je puna freski iz novije ukrajinske povijesti. Komunistički cenzori su neke dijelove freski prebojili u bijelo. Ali još se ispod bijele boje lagano vidi slika. Nakon toga smo prošetali trgom. Tada smo otišli do gradske vijećnice. Za vrijeme 2. svjetskog rata, KGB (sovjetska tajna služba) je u podrumu zgrade strijeljala sumnjive osobe bez suđenja. Pošto smo i to obišli vratili smo se u Briohoviće. Malo smo se odmorili, pa otišli u još jedno razgledavanje Lavova. Pizza iz lavovske peći A na večeru smo išli u pizzeriju Bella ciao. U njoj peku pizze u krušnoj peći. Kada smo bili pri sredini večere, počela je pljuštati kiša. Stajali smo vani ispod štandova i čekali ostale da dođu. Konačno, kad smo svi bili na okupu, vratili smo se u Briohoviće na spavanje.           Ponedjeljak 25. 7. Idemo u najveće marijansko svetište u zapadnoj Ukrajini! Nakon doručka smo krenuli prema selu Zarvanica, gdje se nalazi najveće marijansko svetište u zapadnoj Ukrajini, koje na Veliku Gospu zna okupiti i do 80 000 ljudi. Tamo smo otišli na liturgiju koja se služila samo za nas. Nakon toga su nas pozvali na ručak. Ispričali su nam priču kako je nastalo to svetište. Neki monah je šetao šumom i na jednom stablu vidio ikonu Majke Božje. Skinuo ju je sa stabla i odnio u svoju ćeliju. Slijedeće jutro ikone nije bilo. Vratio se na isto mjesto i našao ikonu. Priča se ponavljala mnogo puta, dok jednog dana kod tog stabla nije potekao potok čudotvorne vode. Nakon što smo pogledali čudotvornu ikonu Majke Božje, krenuli smo u sjedište Ternopiljske oblasti ‒Ternopilj.           Umjetno jezero veliko kao šoderica? Malo sutra! U Ternopilju smo se iskrcali na trgu. Rečeno nam je da se iza crkve nalazi umjetno jezero. Mislili smo da je to neko jezerce poput kakve šoderice. No kada smo stigli tamo – jezero do horizonta. Vozi po njemu i turistički brod, a imaju i jedrilice. Išli smo uzduž jezera i nakon pola sata stigli do mosta koji vodi na mali otok. A od tamo se još uvijek nije vidio kraj jezera. Žalim ljude koje su prisilili da kopaju to jezero. Uskoro smo se trebali vratiti do autobusa i krenuti natrag u Lavov. Još malo o skromnim Ukrajincima… U Lavovu nas je čekala večera u hotelu „Žorž“. Bila je to još jedna od ukrajinskih „skromnih“ večera. Za predjelo sam probao sirovu usoljenu ribu. Začas su donijeli tanjur s lukom, senfom i dimljenom slaninom. Kada smo to pojeli, donijeli su boršč – ukrajinsku tradicionalno varivo od cikle i raznog drugog povrća. Tada je otac Milan, koji je putovao s nama, rekao da se uz boršč jede ono što smo dobili na tanjuru, a što smo mi baš bili pojeli! Tada su donijeli piroke. To tradicionalno jelo slično je ravijolima s krumpirom ili gljivama. Za kraj su donijeli čokoladnu tortu. Nakon što se završilo s jelom, održani su govori zahvale. Nakon zahvala, krenuli smo na počinak, s jedne zgrade nas je na putu u Briohoviće ispratio lik Pink Pantera. Nakon ovog dana, bio sam vrlo umoran.            Utorak 26. 7. Početak puta za Lijepu Našu… Došao je dan povratka u Hrvatsku. Prije no što smo krenuli, otišli smo u Lavov u kupovinu. Na trgu je bio čovjek koji je hranio golubove. Meni je dao malo suncokretovih sjemenki pa su mi golubovi jeli iz ruke. Nakon toga smo obišli štandove gdje su ljudi prodavali odjeću, drvene igračke i druge predmete. Mama i brat su bili gladni, pa su otišli u McDonald's na ručak. Pošto smo obavili sve u tom dijelu grada, otišli smo u King's Cross Leopolis. Tamo smo tata i ja ručali. U King's Crossu se nalazila kuglana, klizalište i mini go-kart pista. Nakon obavljene kupnje, oprostili smo se od našeg dobrog domaćina, oca Kornelija, i krenuli za Hrvatsku.  Noćni graničari Na ukrajinsko-mađarsku granicu smo stigli oko 8 popodne. Na granici se odvijala duga procedura provjeravanja putovnica, kao i kad smo dolazili u Ukrajinu. Samo što je ovaj put to trajalo do ponoći. Čovjek na granici je svaku putovnicu 3 puta očitao da vidi je li sve uredu i svaku 3 puta detaljno pregledao. Zatim ih je 2 puta prebrojio, još jednom provjerio i konačno poslao u autobus. Tu smo noć prespavali skvrčeni na sjedalima.   Srijeda 27. 7. Konačno, kod kuće! Putnici su se počeli buditi oko pola 7. Stali smo na odmorištu kako bi popili kavu, doručkovali i sve ostalo. Još nas je čekalo četiri i pol sata vožnje. U autobusu se pričalo o dojmovima i o tome što će tko raditi kada dođe kući. Kada se autobus parkirao u dvorište katedrale, sreći nije bilo kraja! Ukrajina mi je ostala u lijepom sjećanju, ali su mi Križevci ipak najdraži.            Napisao: Hrvoje Pleše, 6. b Fotografije: iz obiteljskog albuma