Predstavljamo Božidara Katanovića, državnog prvaka u latinsko-američkim plesovima
Na HŠPS prvenstvu Republike Hrvatske u latinsko-američkim plesovima održanom u Športskoj dvorani Zrinjevac u Osijeku krajem ožujka Božidar Katanović i njegova partnerica Ivona Begić ocijenjeni su kao najbolji od 24 para u kategoriji mladeži. Iako se Božidar u to vrijeme tek oporavio od ozljede koljena zbog koje nisu trenirali više od dva i pol mjeseca, mladi Križevčanin i njegova partnerica iz Petrinje po drugi su put osvojili titulu državnih prvaka. Što mi je ispričao kad se uzbuđenje nakon natjecanja smirilo, ali i gdje je i što radi danas, saznala sam za vas
– Kad sam krenuo u prvi razred, u školu je došao Siniša Kraševac, trener iz Plesnog centra Ritam i donio letke za tečaj plesa. U razredu se javilo desetak učenika i trebao je još jedan član da bi ostvarili popust. Tako su me nagovorili da se priključim, a na kraju sam ja jedini ostao! – započeo je priču o svojoj plesnoj karijeri Božidar Katanović, državni prvak u latinsko-američkim plesovima. Veselila sam se tog svibanjskog poslijepodneva jer se napokon ukazala prilika za naš prvi razgovor. Božidar je u to vrijeme završavao osmi razred i nakon napornog vježbanja i osvojene titule pokušavao nadoknaditi ono propušteno ili zapostavljeno u školi. U ožujku je, naime, na HŠPS prvenstvu Republike Hrvatske u latinsko-američkim plesovima sa svojom partnericom po drugi put osvojio titulu državnog prvaka. Otkad je prije osam godina prvi put zaplesao, ples mu je postao jedna od najvažnijih stvari u životu.
– Puno vremena posvećujem plesu. Dolasci i odlasci na trening iziskuju dosta vremena jer posljednjih godina sa svojom partnericom Ivonom treniram u Zagrebu. Roditeljima je ponekad teško uskladiti njihove obveze s mojima, tata me u tjednu vozi u Zagreb, a vikendom idem sam vlakom – ispričao je.
Nije lako pronaći partnericu
Božidar je prije tri godine počeo plesati s Ivonom Begić i tada su osvojili prva odličja. Prije toga imao je četiri partnerice s kojima je vrlo kratko trenirao, tako da je svjestan da plesnoga partnera nije lako pronaći.
– Imao sam sreće što sam počeo plesati s aktualnom državnom prvakinjom u latinsko-američkim plesovima, plesačicom kojoj ples znači isto toliko puno koliko i meni. Ivona je iz Petrinje, a pohađa školu u Zagrebu. Isto smo godište, ali je ona krenula ranije u školu. Sljedeće školske godine i ja planiram upisati školu u Zagrebu pa će biti lakše s treninzima – nada se Božidar.
Naporni treninzi
Da bi se došlo do vrha, potrebno je mnogo vježbe, tako Božidar i Ivona treniraju 3-4 puta tjedno, nakupe i po petnaestak sati plesa tjedno.
– Utorkom i četvrtkom imamo skupne treninge po dva i pol sata, tada učimo pravila i slično. Subotom i nedjeljom su obično turniri, a ako nema turnira, imamo privatne sate s trenerom na kojima radimo koreografije i popravljamo greške. Sat traje 45 minuta. Nakon toga imamo dva-tri sata da to izvježbamo. Petkom imamo isplesavanje, tj. simulaciju turnira. To je vrlo naporno, jedan ples od minute i pol na visokoj, gotovo profesionalnoj razini je kao 700 metara šprinta punom snagom – objasnio je.
Put do državnih prvaka
Na bodovnim turnirima Božidar i Ivona osvajili su brojna prva mjesta, na narodnim natjecanjima ušli su više puta u finale, a prošle su godine u konkurenciji 24 para postali državni prvaci u kombinaciji plesova. Ni Božidarova ozljeda koljena zbog koje nisu trenirali više od dva mjeseca, nije im predstavljala prepreku na putu do vrha.
– Ove godine osvojili smo dugo očekivano prvo mjesto u latinsko-američkim plesovima. Nakon toga natjecanja prestali smo trenirati zbog škole i velikih financijskih izdataka. Sada čekamo iduću godinu da skupimo sredstva i krenemo ispočetka – ispričao je.
Ples je skup sport
Talent, marljivost i upornost često nisu dovoljni da bi se ozbiljnije bavili nekim sportom. Bez dobre financijske podloge, teško je uspjeti.
– Oprema za ples, koju čine cipele, hlače, frak i bodi, potrošna je i skupa. Cipele koštaju stotinjak eura. Svakih šest mjeseci treba izdvojiti oko 5-6 tisuća kuna za novu opremu. Do sada smo nekako skupljali sredstva, ali u ovo doba recesije vrlo je teško izdvojiti tolik iznos, zato smo trenutno u potrazi za sponzorom – kazao je Božidar.
Novi početak
S novom školskom godinom Božidar se upisao u Tehničku školu Ruđera Boškovića u Zagrebu. Treninzi su se nastavili, a kako su sad oboje u Zagrebu, nema muke oko putovanja. I sudjelovanja na natjecanjima su nastavljena, kao posljednje u Latviji.
– Razlika između latinsko-američkih i standardnih plesova i nije velika. Latinsko--američki plesovi su temperamentiji i strastveniji, dok su standardni elegantniji. Kod standardnih plesova pokušavaju se dočarati balovi, koji se danas baš i ne održavaju tako često. Ja volim obje discipline, iako su mi malo draži latino plesovi, a i s njima sam postigao bolje rezultate. Nedavno sam čak bio i na svjetskom prvenstvu u Lativiji u latinsko-američkim plesovima – istaknuo je.
Ljubav prema domu
Budući da je tijekom godina skupio popriličan broj odličja, nije se moglo izbjeći pitanje na koja je od njih posebno ponosan.
– Drage su mi medalje s državnih prvenstava jer je to najveći uspjeh koji smo postigli, ali ipak mi je najdraže odličje Trofej grada Križevaca koji smo osvojili prije dvije godine – ne skriva svoju ljubav prema rodnome gradu Božidar.
– Križevci su grad koji neće moći zamijeniti ni jedan drugi. Koliko su lijepi, shvatio sam tek otišavši u Zagreb. Tako mirnog i lijepog grada može se rijetko gdje naći. Kad se prisjećam Križevaca, obično vidim slike onog starog, zelenog trga. Često sam žalostan što sam otišao, ali svjestan sam da je to ipak bila najbolja moguća odluka. Plan mi je jednog dana vratiti se u Križevce, kad završim fakultet, ali tko zna što će se do tada sve dogoditi – razmišlja Božidar.
Sada, kao srednjoškolac, zreliji je i s boljim pogledom na vrijeme provedeno u osnovnoj školi.
– Od kada sam u Zagrebu u srednjoj školi, zbog treninga i učenja ne ostaje mi mnogo slobodnog vremena, a provodim ga uglavnom odmarajući se. S prijateljima se redovito nalazim vikendima i praznicima. O svojoj bivšoj školi mogao bih mnogo toga reći, imam i dobrih i loših iskustava. Kako više volim pamtiti ono dobro, neću govoriti o lošim iskustvima. Iz osnovnjaka rado se sjećam svih svojih prijatelja i nastavnika, svih gluposti koje su nam padale na pamet, mnogih smiješnih situacija. Prisjećam se kako sam mislio da je osnovna škola teška, ali sad tek vidim da je to bio najljepši dio mog života. Sad mi je žao što sam tako brzo htio odrasti i što nisam više uživao u trenucima bezbrižnosti – zaključio je.
Napisala: Marta Pećnjak, 8. c
Fotografije: Plesni centar Ritam
