26. 7. 2012.   Život  sa šećernom bolešću Dijabetes (ne) mijenja život   9.30 je sati, Mihael vadi svoj pribor i mjeri šećer u krvi. Čuje se klik igle, a na Mihaelovom se prstu pojavi kapljica krvi koju stavlja na mjerač. Mihaelu dobro znan aparatić glukometar pokazuje 6.8 mmol/L. Razina šećera u krvi u granicama je dozvoljenoga, stoga je današnje „školsko” mjerenje šećera u krvi završeno. Ostali učenici  3. b razreda već su nemirni, znaju da će se ubrzo nakon Mihaelovog mjerenja šećera oglasiti zvono za veliki odmor što znači odlazak u kuhinju       Mihael Vavra je učenik trećeg razreda naše škole i boluje od šećerne bolesti ili dijabetesa. Sve je počelo prije pet godina, kada je Mihael bio četverogodišnjak. Kako kaže, u to je vrijeme najviše volio piti sokove. Odjednom mu sokovi više nisu odgovarali i počeo je tražiti samo čistu vodu. ‒ Mihael je imao sve tipične znakove dijabetesa, koji su u to vrijeme nama bili nepoznati: učestalo mokrenje, povećanu žeđ, povećan apetit, gubitak na težini, tamne podočnjake, bolove u nogama i slabost. Kod posjeta doktoru opće prakse ustanovljeno je da Mihael boluje od dijabetesa tipa1. Imao je šećer 28.6 mmol/L, a normalna vrijednost šećera u krvi kod zdravih ljudi je od 4 do 7 mmol/L. Hitno su nas poslali u Zagreb na KBC Rebro. Tamo su se doktori čudili kako se Mihael popeo na četvrti kat po stepenicama jer većina novootkrivenih dijabetičara dolazi u besvjesnom stanju ‒ prisjeća se mama Silvija otkivanja Mihaelove bolesti. Nekoliko je tjedana Mihael bio u bolnici na ispitivanjima i pretragama, vadili su mu krv te je bio na infuziji. ‒ Baš mi se nije svidjelo biti na infuziji zato što se nisam smio micati dalje od kreveta, kretao sam se samo u krugu u kojem sam mogao s infuzijom – povjerio se Mihael. Mihael i njegova obitelj morali su naučiti živjeti s bolešću koja traži veliku organiziranost i disciplinu.     Što je zapravo dijabetes? ‒ Hrana se probavom razgrađuje do šećera koji se zove glukoza. Glukoza kroz tijelo putuje krvlju i dolazi u stanice u kojima se iz glukoze proizvodi energija za tijelo. Kako bi glukoza ušla u stanice, neophodan je inzulin, hormon koji luči žlijezda gušterača. Ako se ne proizvodi dovoljno inzulina, glukoza ne može ući u stanice i raste njena razina u krvi. Stanje organizma u kojem se ne proizvodi dovoljno inzulina naziva se šećerna bolest ili dijabetes ‒ objašnjava Mihaelova liječnica dr. Nevena Krnić. Bez dovoljno inzulina količina šećera u krvi raste i prelazi granice dozvoljenoga. Kad se to dogodi, dio šećera kroz bubrege odlazi u urin. Šećer koji odlazi u urin, sa sobom odnosi mnogo vode te to osobu čini jako žednom, stoga mnogo pije i često mokri. To se dogodilo i Mihaelu. Kako bi pomogli svome tijelu, dijabetičari inzulin moraju unositi na umjetan način. Mihael je najprije inzulin primao injekcijama koje se dobivaju u razne dijelove tijela. Sada se koristi inzulinskom pumpicom. Radi se o digitalnome aparatu koji je povezan s iglom ubodenom u nogu, stražnjicu ili trbuh, a pomoću kojega se automatski ubrizgava odabrana količina inzulina. ‒ Svaka tri dana mama mi mijenja mjesto uboda. Ubod ne boli, poput uboda komarca je i skoro se ni ne osjeti. U početku mi je bilo malo čudno, ali privikao sam se… morao sam se priviknuti – rekao je Mihael. Uz pumpicu Mihael ima tablicu s vrijednostima inzulina i zadivljujuće je kako Mihael, kojemu je tek devet godina, znalački objašnjava kako se pumpica koristi.      Nepoželjni i visok i nizak šećer Kod šećerne bolesti postoje dvije vrste problema: visoka razina šećera u krvi (hiperglikemija) i niska razina šećera u krvi (hipoglikemija). Hiperglikemija se pojavljuje kada je razina šećera u krvi viša od uobičajene. Do nje obično dolazi nakon obroka ili u razdoblju bolesti. Hiperglikemija nije opasna ako je razdoblje povišenog šećera u krvi kratko. Ako je razina šećera u krvi duže vrijeme povišena, može doći do ozbiljnih komplikacija kao što su oštećenja na očima, živcima, bubrezima i krvnim žilama. Najčešći simptomi hiperglikemije su žeđ, češće mokrenje, povećana glad, umor, pospanost, a može doći i do zamućenja vida i grčeva u nogama. ‒ Hiperglikemija mu se zna dogoditi dosta često i to iz raznih razloga, obično su to nedovoljna količina inzulina, zrak u pumpici, nagle promjene vremena i raspoloženja ili kao reakcija na nisku razinu šećera. Kod težih hiperglikemija Mihael je nemiran, nervozan i razdražljiv. U tim slučajevima Mihael si dâ korekcijski bolus (inzulin) te malo trči, vozi bicikl ili zimi orbitrek ‒ objasnila je mama Silvija. Hipoglikemija se pojavljuje kada šećer u krvi padne ispod 4 mmol/L. Do hipoglikemije dolazi ako dijabetičar preskoči obrok ili ne jede, a pojačano vrši neke aktivnosti. Najčešći simptomi hipoglikemije su slabost, pospanost, zbunjenost, znojenje, drhtavica, glad, uznemirenost i vrtoglavica. Može doći do gubitka koncentracije, bljedoće i osjećaja hladnoće, a ako je šećer u krvi jako nizak, čak i do nesvjestice. ‒ Kod hipoglikemija Mihael osjeća slabost u rukama i nogama, zna imati bolove u trbuhu, a kod težih hipoglikemija zna ga i obliti hladan znoj ‒ ispričala je mama Silvija. ‒ Kada osjetim da mi je šećer u krvi pao, pojedem bombon od grožđanog šećera koji mi podigne razinu šećera u krvi. Bombonima se može birati okus, a meni su najdraži s okusom naranče i jagode ‒ priznao je Mihael. S Mihaelovom bolešću naučili su se, osim članova obitelji, nositi i prijatelji u razredu te učiteljica Brankica Salopek. Do sada su sve „krizne situacije” uspješno riješili. ‒ Na jednom satu glazbene kulture Mihael je prošetao do zadnje klupe, malo porazgovarao s prijateljima i zapjevao. I tad je osjetio da mu je loše. Izmjerio je šećer, bio je dosta nizak pa je uzeo 2-3 bombončiće dekstroze, grožđanog šećera. Vjerojatno se pad šećera dogodio od uzbuđenja! ‒ sjeća se učiteljica Brankica kako se Mihaelu jednom nenadano dogodila hipoglikemija, ali odmah su reagirali i sve je dobro završilo.     Može li se dijabetes izliječiti? Dijabetes se zasad još ne može izliječiti. Razvijaju se različiti aparati kojima bi se olakšao unos inzulina u tijelo, a rade se i lijekovi. ‒ Liječnik mi je rekao da se radi na spravi koja bi se ugradila u trbuh i sama mjerila razinu šećera u krvi i davala potrebnu količinu inzulina. Tada dijabetičari više ne bi trebali sami sebi mjeriti šećer u krvi i davati si inzulin – upućen je Mihael. Postoji istraživanje o tome kako izliječiti gušteraču tako da ponovno počne proizvoditi inzulin. Kad se pojavi dijabetes, u gušterači su oštećene tzv. beta-stanice i to se ne da popraviti. Istraživači su stoga proučavali transplantaciju cijele gušterače ili samo beta-stanica, no problem je što postoji mali broj odgovarajućih donatora te mogućnost da tijelo odbaci transplantirano tkivo. Jedna skupina istraživača ima drugu zamisao. Oni pokušavaju u laboratoriju uzgojiti umjetne beta-stanice gušterače od matičnih stanica. To su one stanice koje se još nisu razvile u određene vrste stanica za obavljanje određene funkcije. Pošto se još nisu do kraja razvile, mogu se prilagoditi potrebama organizma. Znanstvenici su to uspješno proveli na embrijskom tkivu miševa jer se većina matičnih stanica nalazi u embrijima ili zametcima. Sada slijede ispitivanja na ljudskom tkivu. ‒ Što se tiče istraživanja o novim lijekovima, doktori ne daju izjave jer ne žele buditi nade u bolesnika. Za dijabetes trenutno lijeka nema, pumpica je za sada najbolja terapija, a što će donijeti istraživanja, vidjet ćemo ‒ optimistična je mama Silvija.     Mihael je kao i druga djeca U učenju je Mihael vrlo uspješan, a ima i mnogo prijatelja u razredu. ‒ Mihael je jako dobar, pristojan, marljiv i miran dječak i odličan učenik. Mogla bih imati čitav razred učenika kao što je Mihael – hvali ga njegova učiteljica. Na nastavi se Mihael ne razlikuje od drugih učenika, radi sve što i ostali učenici. ‒ Jedino ako idemo nekamo izvan učionice u grad, u knjižnicu ili na kakvo događanje, moramo javiti mami kamo odlazimo i koliko ćemo se dugo zadržati kako bi znala koliko sendviča spremiti jer Mihael mora jesti u točno određeno vrijeme. Aparat za mjerenje razine šećera u krvi cijelo je vrijeme u pripravnosti za svaki slučaj. A kad idemo na izlet izvan grada, tada mama ide s Mihaelom ‒ ispričala je učiteljica Brankica kako se Mihael nosi s izletima. Što se tiče hrane, Mihael smije jesti sve što jedu i ostali, osim jako slatkih namirnica, ali mora paziti na količinu. Kada pojede nešto, mora voditi računa da primi inzulin kako mu šećer ne bi porastao. ‒ Još uvijek pijem sokove koje sam pio prije nego što sam dobio dijabetes, ali u puno manjim količinama, češće pijem vodu i više nego prije pazim na to što pojedem i popijem – rekao je Mihael. Sport je za osobe koje boluju od dijabetesa koristan. Mihael je i dobar sportaš. ‒ Volim igrati nogomet, volim sport, uz matematiku tjelesni mi je najdraži predmet. Kad odrastem, volio bih biti golman u nogometu ili bih se bavio karateom ‒ odao je svoje snove Mihael. Gledajući Mihaela u igri s prijateljima, nitko ne bi rekao da Mihael boluje od opasne i neizlječive bolesti. Bolest ga je naučila da bude odgovoran i organiziran, da se pridržava strogih pravila prehrane i prati reakcije svojega tijela. Neki to ne uspiju naučiti cijeli život! ‒ Ne razlikujem se od druge djece, bez obzira na dijabetes radim sve što rade ostali moji vršnjaci ‒ poručio je veselo Mihael na kraju razgovora.     Napisala: Matea Koren, 6. e Fotografija: Martina Valec-Rebić