„Roditelji su mi najveći uzor”
Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika i ove je godine u sklopu „Galovićeve jeseni” dodijelio Nagradu „Mali Galović” za najbolji učenički književni uradak. Nagradu je dobila Zrinka Zagorec, bivša učenica naše škole, danas učenica 3. d razreda Gimnazije Ivana Zakmardija Dijankovečkog
Zrinka se rado sjeća svoje stare škole, brojnih projekata u kojima je sudjelovala i uspjeha koje je postizala. Kao gimnazijalka nema puno slobodnog vremena jer je srednja škola zahtjevnija od osnovne, ali dobro se snalazi, zadovoljna je svojim ocjenama i uključuje se u razne izvannastavne aktivnosti.
– U osnovnoj je bilo mnogo lakše i imala sam više slobodnog vremena, ali to je odrastanje, što smo veći, veće su i naše brige. Ipak, trudim uz sve školske obveze odvojiti vrijeme i za pisanje, koje mi je jedan od brojnih hobija. – rekla je Zrinka.
Dobitnica više nagrada za pisanje
Želja za pisanjem pojavila joj se još u vrtiću. Iako nije znala sva slova, napisala je i oslikala svoju prvu slikovnicu, svoju verziju priče Ružno pače. Tijekom školovanja nastavila je pisati, ali nešto ozbiljnije tekstove.
Ovo joj nije prva nagrada, u osnovnoj školi bila je dva puta na državnom LiDraNu, nagrađena je na natječaju Hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić” i na natječaju „U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić”, osvojila je prvo mjesto s literarnim radom na natječaju „Sigurno i vješto u prometu”.
Pobijedila tekstom o anoreksiji
Na Natječaj „Mali Galović” javila se s tekstom Nova stranica koji govori o djevojci oboljeloj od anoreksije, što je današnji problem s kojim se bore mnoge djevojke u svijetu.
– Ovaj tekst, kao i ostale koje sam pisala, nije mi bilo teško napisati. U glavi imam priču koju, slažući rečenice, stavljam na papir. Uvijek mi je najteže početi. Budući da mogu osjetiti kako se drugi ljudi osjećaju, mogu i ući u sam lik o kojem pišem. Tako mi je pisanje ovog teksta na neki način bilo i bolno i rastuživalo me jer sam potpuno mogla zamisliti kako se osjeća sam lik o kojem pišem. – objašnjava dobitnica nagrade.
Majčinim stopama
Talent za pisanje nije se pojavio iz vedra neba, već ga je naslijedila od mame, profesorice hrvatskoga jezika, Danijele Zagorec koja piše predivne pjesme u kojima uspije izraziti osjećaje te izazvati emocije.
– Sigurna sam da sam talent naslijedila od nje, samo što ja ne mogu napisati pjesmu, za to sam stvarno antitalent. Draže mi je izraziti svoju maštu, razmišljanja i osjećaje kroz prozu – objasnila je.
Razumljivo je da se svatko, kada dobije neku nagradu, osjeća počašćeno i sretno, a Zrinka se uz to osjećala i vrlo iznenađeno jer nije očekivala da će pobijediti.
– Znala sam da se puno djece prijavilo jer je natječaj raspisan i za osnovne i srednje škole s područja Koprivničko-križevačke županije. Bila mi je velika čast biti u društvu književnika ne samo iz Hrvatske, već i Mađarske, Slovačke, Poljske, Slovenije i Afganistana. – priznala je.
Nadarena i za ostale umjetnosti
Uz sve te nagrade i pohvale, ona se ipak ne bi željela profesionalno baviti pisanjem jer se ne vidi u tome.
– Pisanje će mi uvijek biti hobi kao i crtanje, već sam imala svoju prvu samostalnu izložbu. Uz pisanje i crtanje hobiji su mi sviranje klavira, pjevanje i također volim biti kreativna i izrađivati razne ukrase, oslikavati kutijice itd. – otkrila je Zrinka.
Najvažnija od svega je podrška obitelji
Najveća podrška i uzor u životu su joj mama i tata jer ju podržavaju u svemu što radi.
– Bez njihove podrške bilo bi mi teško uspjeti u bilo čemu. Odgajaju me ukazujući mi na ljudske vrijednosti i uče me kako biti bolji čovjek. Veliki su mi uzor jer vode predivan obiteljski život i brinu o mojemu bratu, sestri i meni, a uz to su i uspješni na poslu. Najvažnije od svega je što nam pružaju neizmjernu ljubav. – zaključila je.
A Zrinka bi mogla biti naš uzor – tako mlada, a tako uspješna. Vrlo smo ponosni na našu Zrinku i želimo joj puno sreće i uspjeha u daljnjem školovanju i stvaralaštvu.
Tekst: Lorena Hrković, 8. r.
Fotografije: iz Zrinkinog albuma