Sara Krog – definicija superjunakinje

Mlada križevačka stomatologinja Sara Krog pravi je primjer superjunakinje. Superjunak je osoba koja stavlja druge ispred sebe i svojih potreba, pomažući onima kojima je najpotrebnije. Ti junaci ne traže nagradu, već svojim djelima i prisutnošću unose dobrotu u svijet. Sara je upravo takva osoba – volonterka.

Mlada križevačka stomatologinja Sara Krog

Sara Krog je stomatologinja iz Križevaca i vlasnica ordinacije u našem gradu. No, ona nije obična zubarka. Iako svakodnevno pomaže pacijentima u svojoj ordinaciji, Sara svoju strast za pomaganjem prenosi i izvan radnog vremena. Odlukom da iskoristi svoje slobodno vrijeme za volontiranje Sara je u očima mnogih postala prava junakinja. Do sada je volontirala na Filipinima i u Africi, gdje je djeci darovala ljepši osmijeh i zdravstvenu skrb koju si nisu mogli priuštiti.

Prije tri godine bili ste u našoj školi s volonterskim projektom „Zubić”, gdje ste u ulozi Zubić-vile održali predavanje učenicima o važnosti oralnog zdravlja. Gdje je sada Zubić-vila?
Trenutno je projekt „Zubić” na pauzi jer sam već obišla sve prve razrede u Križevcima, uključujući matične i područne škole. Projekt održim još samo za Dan grada i za Spravišće. Cilj je da svako dijete uz edukaciju o oralnoj higijeni i pravilnom četkanju zubi dobije poklončić kao što su četkice i paste za djecu, a to osiguraju sponzori. Tom prilikom se djeci premažu zubići pastom s fluorom. Ne održavam više predavanja u prvim razredima jer imam puno pacijenata u svojoj ordinaciji. Nažalost, nitko osim mene nije uključen u projekt. Projekt zahtijeva puno vremena, pa razumijem zašto se kolege ne žele ili ne mogu uključiti.

Sara Krog kao Zubić-vila

Imate li osjećaj da je projekt unaprijedio dječju oralnu higijenu?
Definitivno da! Kod djece koja su u međuvremenu postali moji pacijenti vidim poboljšanja. Najvažnije mi je to da je puno djece izgubilo strah od zubara, što je bio moj osnovni cilj.

A što je vas potaknulo da postanete stomatologinja?
Odmalena sam željela postati stomatologinja. Svaki put kad sam išla zubaru, dobila bih poklončić, i to me baš veselilo. U srednjoj školi nisam bila sigurna što želim, no kako se bližila matura i odabir fakulteta, odlučila sam se za stomatologiju. I, evo, nisam pogriješila. Čim sam upisala fakultet, svidjelo mi se. Volim svoj posao. Oduvijek sam voljela pomagati ljudima, to me ispunjava. Smatram da medicina općenito nije samo posao nego poziv jer moramo posvetiti dio svog života drugima.

Zemlje bez pristupa stomatološkoj skrbi

Otkud želja za volontiranjem?
Još tijekom fakulteta gledala sam emisije o volontiranju i htjela sam se u tome okušati. Međutim, nisam imala sredstava jer za volontiranje se ne dobiva plaća, nego još moraš uložiti. Kad sam počela raditi, našla sam organizaciju u kojoj sam trenutno, Phillips Renner Foundation (PRF). To je  neprofitna organizacija, što znači da nema zarade. Volonteri o svom trošku moraju doći do lokacije, platiti smještaj, hranu i sve ostalo. Za osnovni materijal za rad imamo sponzore. Radimo u teškim uvjetima jer ljudi kojima pomažemo žive u siromaštvu.

Sara volontira preko organizacije Phillips Renner Foundation

Dosad ste bili na tri volonterske misije?
Misije traju cijele godine, ali, naravno, ne mogu sudjelovati u svima. Obično se uključim u jednu ili dvije godišnje. Prva misija na kojoj sam bila u listopadu 2023. odvijala se u Cabo Verdeu u Africi. U veljači prošle godine bila sam na Filipinima, a u listopadu ponovno u Cabo Verdeu. Cabo Verde ili Zelenortski Otoci su država u zapadnom dijelu Atlantskog oceana, glavni grad je Praia. Mi smo bili na otočiću Fogo, gdje imaju malu, neopremljenu bolnicu.

Možete li usporediti te misije, koja je razlika?
U Africi mi je bilo puno teže raditi nego na Filipinima. Na Filipinima imaju bolnice i zubare, ali većina ljudi si jednostavno ne može priuštiti stomatološku skrb. Imaju jako loše zube, nemaju čak ni pastu za zube, nego četkicom utrljavaju sol. Vidjeli smo kako su djeca u školi za doručak jela šećerno-vodeni sladoled na štapiću. Stanje u ustima je loše uglavnom zbog pristupa slatkišima, koji su relativno jeftini. Ljudi tamo znaju kako ostali svijet živi, pa vrlo su zahvalni kad dođemo jer znaju da ćemo im pomoći. Zahvalni su možda čak i više nego ljudi u Africi. U Africi šećer nije toliko dostupan i hrane se zdravije. No, uopće nemaju pristup stomatologu i ne znaju za bolje, pa su zadovoljni onim što imaju.

Zadovoljni pacijenti

Više vadili, manje popravljali

Na koji ste način pomagali pacijentima?
Na prve dvije misije nismo uopće popravljali zube, samo smo ih vadili. Najčešće se radi o dubokim karijesima. Opasnost je kod popravaka da može doći do komplikacije, ako zatvorimo zub, kasnije se može upaliti, a pacijenti nemaju kamo otići po pomoć. Na zadnjoj misiji uspjeli smo uvesti popravak jer smo dobili sponzore. Također, oprezni smo s lijekovima jer ljudi često lijekove ne upotrijebe, nego ih prodaju. Nažalost, puno ljudi umre od infekcija zuba i apscesa u ustima.

Sitne ste građe. Vađenje zuba je fizički zahtjevno?
Čeljusti ljudi s Filipina i Afrike znatno se razlikuju. Afričke su čeljusti čvrste, pa je jako teško vaditi zube, osobito što se obično radi o kutnjacima. Moraš ih dobro primiti i stvarno se umoriš dok ih iščupaš. S druge strane, čeljusti na Filipinima su krhke, pa je vađenje lakše, ali zbog većeg broja pokvarenih zuba, moramo biti pažljivi i dobro pridržavati čeljust.

Zar se vadi i više zuba jednom pacijentu?
Da, često se radi o dva ili više zuba po djetetu. Sjećam se jednog šesnaestogodišnjeg dječaka na Filipinima koji je dotrčao do nas i molio da mu izvadimo sve zube koji ga bole. Bili su upaljeni. Izvadili smo mu osam zuba! Prvo jednu stranu pa kad se malo odmorio, drugu stranu.

Rekorder – izvadili mu osam zuba!

Rekli ste da ste na zadnjoj misiji u Africi i popravljali zube.
Na zadnjoj misiji puno sam više popravljala jer sam bila leader, odnosno vođa, pa sam imala više vremena. Fokusiramo se na čišćenje početnih karijesnih lezija i stavljanje materijala koji se sami stvrdnjavaju. Većinom popravljamo prednje zube koji su se djeci oštetili u padu. Djeca su jako sretna kad im vratimo lijep osmijeh.

Vraćanje lijepog osmijeha

Rad u teškim uvjetima

Opišite nam kako izgleda jedan radni dan.
Naš radni dan počinje rano. Budimo se u pet ujutro i  radimo do 15 ili 16 sati. U škole dolazimo u timovima od sedam doktora i sedam asistenata. Asistenti ne moraju biti zubari po struci jer nam pomažu u čišćenju pribora i brizi za djecu nakon vađenja. Najprije steriliziramo opremu i pripremamo se. Jedan doktor uvijek pregleda svu djecu kako bi vidio tko treba vađenje. Kad dijete dođe do mene, izvadim zub i ispunim dokumentaciju, a asistent preuzima brigu o pacijentu, pomaže mu s držanjem gaze i lijekovima ako je potrebno. Uvjeti rada su otežani, nemamo stolice, radimo na stolovima i klupama. U nekim školama radimo samo par sati jer nema struje, a djeca nakon toga imaju nastavu.

Koja je dob djece kojoj pomažete i koliko ih uspijete pregledati na jednoj misiji?
Najviše imamo pacijenata u dobi od 6 do 16 godina, no ponekad je teško procijeniti točnu dob jer u nekim mjestima nemaju službene zapise o rođenju. Zanimljivo je da djeca obično žive s očevima jer majke, nakon što rode, odlaze i nalaze nove partnere. Djeca, osim što idu u školu, moraju i raditi kako bi preživjela. Nažalost, u pet dana koliko traje misija ne stignemo pregledati svu djecu jer ih ima oko 10 tisuća, a mi uspijemo pregledati otprilike 4000.

Kako se sporazumijevate s pacijentima?
Na zadnjoj misiji nismo imali prevoditelje, iako obično budu prisutni i tad je puno lakše objasniti djeci o čemu se radi. Na Filipinima djeca znaju malo engleskog. U Africi sam čak naučila nekoliko riječi poput: otvori usta, zatvori usta, nemoj se bojati. Morali smo komunicirati rukama, nogama i očima. Bilo je izazovno, ali smo uspjeli obaviti posao.

Što najviše volite u volontiranju i pomaganju drugima?
Radi se o emocijama koje dobivamo zauzvrat – zahvalnosti i radosti, o smijehu, igranju i druženju s djecom. U Africi djeca nemaju pristup mobitelima, fizički se igraju, puno skakuću. Vrlo su otvoreni i neposredni. Jedan me dječak primijetio u restoranu, došao me pozdraviti i zahvaliti mi što sam mu izvadila zub jer ga je jako boljelo. Uz to me zagrlio. To su emocije koje ne možete osjetiti bilo gdje i bilo kada. S druge strane, veselim se zajedničkom radu s ekipom doktora iz cijeloga svijeta. Svi imamo isti cilj – pomoći. Uvijek se lijepo družimo tih nekoliko dana zajedno. Izmjenjujemo iskustva i puno naučimo jer Europa i Amerika rabe različite tehnike i materijale.

Dječak koji je Saru došao pozdraviti u restoranu

Strah od nepoznatoga

Kako je vaša obitelj reagirala na odluku da idete volontirati u daleke zemlje?
Na početku su bili zabrinuti jer sam išla u nešto nepoznato. Međutim, kad su shvatili da je organizacija sigurna, da idemo na provjerena mjesta, umirili su se. Od početka mog školovanja roditelji su mi bili podrška. Pomogli su mi oko otvaranja ordinacije, a podrška su mi i dan danas. Bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Prije puta u Afriku trebali ste primiti neka cjepiva? Jeste li morali biti oprezni s njihovom hranom?
Da, morala sam primiti određena cjepiva. Te zaštitne mjere za sprječavanje bolesti zovu se profilaksa. U Africi postoji bolest koja teško pogađa Europljane, malarija, pa je potrebno cjepivo. No, na Zelenortskim Otocima nema malarije. Što se tiče hrane, uvijek sam oprezna, nosim probiotike i svoju hranu kad god mogu.  Srećom, voće je ukusno, posebno na Filipinima gdje je prirodno i puno bogatijeg okusa od onog koje imamo u Hrvatskoj.

Jeste li probali neko novo voće?
Naučila sam puno o različitim vrstama voća. Banana je primjerice puno manja i ima drugačiji okus. Na Filipinima sam probala durian, kojeg nema u Hrvatskoj. Vrlo je neugodnog mirisa, zabranjen je unos u hotele i javni prijevoz! Okus je neobičan, nisam baš bila oduševljena. Također, nisam znala da ananas raste na zemlji.

Neobično voće – durian

Najveća nagrada – dječji osmijeh i nova prijateljstva

Spomenuli ste da su vam dragocjena nova prijateljstva. Jeste li s kime ostali u kontaktu?
Sprijateljila sam se s kolegicom iz Los Angelesa, koja je odmah nakon misije došla k meni u Hrvatsku. Stalno me poziva da dođem u Kaliforniju. Upoznala sam i kolegu iz Teksasa, Phila, koji je bio sa mnom na dvije misije. Na zadnjoj misiji povezala sam se i s kolegama iz New Yorka. Planiramo zajedno ići na iduću misiju.

Možete li usporediti američku i našu stomatologiju?
Imala sam priliku vidjeti kako Amerikanci rade. Kod nas djeca često gube mliječne zube zbog karijesa, a u Americi upotrebljavaju male srebrne krunice na dječjim zubima kako bi spriječili širenje karijesa. Potpuno je različito i liječenje ortodontskih problema. Kod nas ortodontske tretmane do 18. godine pokriva zdravstveno osiguranje, dok pacijenti u Americi moraju sami platiti. Općenito, naš je sustav povoljniji za pacijente. Naprimjer, u Hrvatskoj osiguranje pokriva čišćenje kamenca, plombe, vađenje zuba i obične proteze. U Americi pacijenti koji nemaju dovoljno novca ne mogu si priuštiti ni osnovne usluge.

Kamo planirate ići sljedeće?
Sljedeću misiju planiram za jesen. Razmišljam o Laosu u Aziji ili o novom otoku na Filipinima. Ekipa s kojom radim je odlična, svi se slažemo i dobro funkcioniramo zajedno. Još se moramo uskladiti i sve organizirati.

Tekst: Klara Mihalić, 8. r.
Fotografije: iz albuma Sare Krog; MVR