Sestre Kalaus nekad su pohađale našu školu, a danas su slavne rukometašice u Hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji. Nakon osvajanja bronce na Europskome prvenstvu našle su se pod povećalom medija, a pronašle su vremena i za razgovor s novinarima svoje stare škole, u kojoj su započele graditi sportsku karijeru. U jednosatnome razgovoru otkrile su nam mnoge zanimljivosti o sebi i hrvatskome rukometu

Larissa i Dora

Sestra Larissa i Dora Kalaus, kao i svi blizanci, izgledaju slično, no karakterno su, tvrde, potpuno različite. Dora djeluje ozbiljnije i povučenije, možda zato što je starija sestra, naime, rođena je minutu prije Larisse. Larissa je pak otvorenija i voli puno pričati.  

– Ja sam impulzivnija i burnije reagiram na prvu, ali kasnije sjednem i razmislim. Dora reagira smirenije, ali je kasnije problem više muči. Dora je na tatu, a ja sam ipak više na mamu. Dori se ljudi često povjeravaju, vjerojatno zato što više sluša nego priča, to ljudima ulijeva povjerenje. – otkrila je Larissa na početku razgovora.

Sportski početci

Larissa i Dora najprije su se okušale u taekwondou, na koji su krenule kad su imale samo četiri godine, a u osnovnoj školi zbog društva i druženja s prijateljicama odlučile su se i za rukomet. Nakon dvije godine paralelnog treniranja dvaju sportova trener teakwondoa im je rekao da se moraju odučiti za jedan sport jer se na sportaša mora moći uvijek računati. Tada su se odlučile za rukomet i tako je krenula njihova rukometna priča.  

– Jedno smo vrijeme trenirale i balet, do prve predstave! Na predstavu su došle mama i njezina kolegica s posla, a kada smo stale na pozornicu, bile smo više od svih djevojčica za otprilike pola metra. Tada smo shvatile da mi nismo balerine, nismo imale finoću pokreta koja je potrebna. – uz smijeh se prisjeća Dora.

U Ženskom rukometnom klubu Radnik u Križevcima trenirale su dvije godine kod trenera Josipa Šimuneka, a zatim su na poziv trenera Branka Krajačića odlučile prijeći u koprivničku Podravku gdje su igrale šest godina. Dvije su godine bile i „na posudbi” u varaždinskom Koku, sve do završetka srednje škole. Odlasci na treninge su zahtijevali žrtvu čitave obitelji. Roditelji su ih svih osam godina vozili u Koprivnicu i čekali dok ne završe s treningom. Prije šest godina, kada su se upisivale na fakultet u Zagrebu, morale su pronaći dobar klub i tako su počele igrati za Lokomotivu.  

Ulazak u reprezentaciju

Uspješna igra u Podravci i Lokomotivi dovela je Doru i Larissu do sudjelovanja Hrvatskoj ženskoj rukometnoj reprezentaciji. Prvih su nekoliko godina igrale u kategoriji juniorki, za njih su se natjecanja odvijala ljeti i igračice su bile smještene po obiteljima. Igranje za seniorke i brončana medalja na Europskom prvenstvu uvela ih je u svijet profesionalnoga sporta. U reprezentaciji su im na raspolaganju dva fizioterapeuta, dva masažna stola, aparati za fizikalnu terapiju, raznorazni suplementi, što nemaju u matičnome klubu. Primjećuju i razlike između muške i ženske rukometne reprezentacije.

– Najveća je razlika između ženske i muške rukometne reprezentacije u smislu očekivanja ljudi i odnosa medija. Kad se mi cure okupljajmo, nitko i ne zna, a kada se muška reprezentacija okuplja, svi mediji o tome pišu. Nakon ovoga uspjeha nadamo se da će se te razlike smanjiti. – istaknula je Dora.

– Kada gledam iz današnje perspektive, igranje u reprezentaciji i medalja koju smo osvojile nagrada su za sva odricanja i ulaganja. Putovanje s reprezentacijom prilika nam je za upoznavanje drugih ljudi i kultura. –  smatra Larissa.

Hrvatska ženska rukometna reprezentacija

Izazovi

Tijekom rukometne karijere bilo je trenutaka u kojima su umalo odustale od treniranja, ne zato što bi to željele, već zbog objektivnih okolnosti, zato što je teško bilo spojiti sport i školovanje. Igrale su u Varaždinu, živjele i pohađale školu u Križevcima, a upisivale fakultet u Zagrebu. Nije bilo lako sve to uskladiti. U mlađim danima bilo je i razilaženja između njih i matičnog kluba Podravke zbog školovanja, koje je Dori i Larissi bilo prioritet.

– Najveća kriza bila je kad je Lokomotiva trebala platiti odštetu našem matičnom klubu Podravki. Nismo se mogle vratiti u Koprivnicu jer smo bile na trećoj godini studija i svakodnevno smo polazile predavanja u Zagrebu. Razmišljale smo tad o pauziranju od sporta. Tu su i ozljede, kad sam trebala drugi put operirati koljeno, razmišljala sam koliko mi je sport bitan u odnosu na moje zdravlje. Prošlu cijelu sezonu nisam igrala, to jest godinu i pol. – prisjetila se Larissa.

Najveći uspjeh

Pobjeda na Europskom prvenstvu u Danskoj najveće je Dorino i Larissino sportsko postignuće. Drugi im je veliki uspjeh osvajanje EHF Challenge Cupa s Lokomotivom 2017. u Švedskoj, što je bio peti europski trofej nekog hrvatskog kluba nakon proglašenja neovisnosti.

– Mi smo u taj Chellenge ušle s jako malo sredstava i potpuno novom ekipom. Švedska ekipa nas je na početku podcijenila, već su pripremili pobjedničku zabavu, a na kraju smo pobijedile s dva ili tri razlike. U odnosu na švedske navijače, danski su nam navijači na kraju utakmice pljeskali! – istaknula je Larissa.

Na Europskom prvenstvu igralo se, nažalost, u praznim dvoranama zbog situacije s epidemijom koronavirusa, no naše su rukometašice navikle igrati u praznim dvoranama pa im je to bila velika prednost.

– Publika definitivno ponese, ali moramo priznati da smo na prvenstvu imale prednost jer ostale ekipe nisu navikle igrati pred praznim tribinama, a nama je to normalno. U polufinalu smo igrale u dvorani koja može primiti 20 000 ljudi, a dvorana je bila prazna. Mi smo imale osjećaj kao da smo doma. – smatra Dora.

Larissa se s 23 pogotka upisala u povijest kao druga najbolja igračica Hrvatske na Europskom prvenstvu. Zabila je devet golova najboljoj svjetskoj vratarki. Ona bi, naravno, u budućnosti željela nadmašiti te rezultate.

– Kao sportašu uvijek ti je cilj biti sve bolji i sve više se nadograđivati. Definitivno želim raditi na tome da nadmašim ostvarene rezultate, da ne ostane na tome da sam hladno „utrpala” najboljoj vratarki devet golova. I dalje bih htjela na taj način doprinositi ekipi i reprezentaciji. – otkrila je Larissa.

Kraljice šoka

Upravo zato što nitko nije očekivao takvo postignuće hrvatske ekipe, njihov se uspjeh čini još većim. Našoj se reprezentaciji, kažu, predviđao povratak u Hrvatsku 9. prosinca jer se dan prije odvijala zadnja utakmica po skupinama. No one su ipak odlučile ostati duže! Kako ni jedna od njih nije bila na maturalcu u srednjoj školi zbog sportskih obveza, shvatile su ovo prvenstvo kao maturalac. Družile su se, igrale društvene igre, zabavljale se koliko su god mogle. S obzirom da su se bližili božićni blagdani, ukrasile su dnevni boravak u hotelu zahvaljujući Dorinoj pernici s mnoštvom markera i flomastera. Stvorile su veselu atmosferu uz pjesmu.

Za svečanost dodjele medalja još su jednom iskazale svoju kreativnost. Izradile su krune od srebrnih božićnih trakica za svaku igračicu i za sve iz stožera. Nazvale su se Kraljice šoka, zato što je njihovom treneru Šoštariću nadimak Šoka, a kada su dobile Nizozemsku, svjetske prvakinje napisale su im da su Queens of schok, kraljice iznenađenja.

– Osjećaj kad smo stale na pobjednički podij pored tih velikih reprezentacija, neopisiv je. Bile smo u stanju šoka, neke su plakale, svaka je bila u svom filmu. Kasnije smo sjedile u svlačionici, gledale u mobitel i svaki čas pogledavale u nevjerici što se događa. Ajme, bronca! – prisjeća se Larissa.

Doček u Križevcima

Nakon povratka s Europskog prvenstva u Križevce, kažu, imale su tri dočeka. Prvi doček je bio te večeri kada su došle. Iznad ceste na ulasku u grad postavljen je transparent s natpisom: Dobro došle, brončane blizanke!, a na trgu upalili su prskalice i bacali konfete. Idućega dana u njihovu je čast održan vatromet, a zatim su kod gradonačelnika primile Medalju sv. Marka.

– Bile smo oduševljene dočekom u Križevcima. Drugog dana, kada je organiziran vatromet, prišle su nam neke curice i tražile da im se potpišemo, a mi nismo uvježbale potpis. Bilo je predivno iskustvo osjetiti kako te netko gleda s divljenjem, onako kako si ti prije nekoga drugog gledao. – otkrila je Dora.

Doček u Križevcima

Larissa, Dora, profesorica Fržović i novinarka Lana

Tekst: Lana Hegedić, 7. r.
Fotografije: iz Dorinog i Larissinog albuma;
krizevci.hr; MVR