Križevačke brončane blizanke
Sestre Kalaus nekad su pohađale našu školu, a danas su slavne rukometašice u Hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji. Nakon osvajanja bronce na Europskome prvenstvu našle su se pod povećalom medija, a pronašle su vremena i za razgovor s novinarima svoje stare škole, u kojoj su započele graditi sportsku karijeru. U jednosatnome razgovoru otkrile su nam mnoge zanimljivosti o sebi i hrvatskome rukometu
Larissa i Dora
Sestra Larissa i Dora Kalaus, kao i svi blizanci, izgledaju slično, no karakterno su, tvrde, potpuno različite. Dora djeluje ozbiljnije i povučenije, možda zato što je starija sestra, naime, rođena je minutu prije Larisse. Larissa je pak otvorenija i voli puno pričati.
– Ja sam impulzivnija i burnije reagiram na prvu, ali kasnije sjednem i razmislim. Dora reagira smirenije, ali je kasnije problem više muči. Dora je na tatu, a ja sam ipak više na mamu. Dori se ljudi često povjeravaju, vjerojatno zato što više sluša nego priča, to ljudima ulijeva povjerenje. – otkrila je Larissa na početku razgovora.
Sportski početci
Larissa i Dora najprije su se okušale u taekwondou, na koji su krenule kad su imale samo četiri godine, a u osnovnoj školi zbog društva i druženja s prijateljicama odlučile su se i za rukomet. Nakon dvije godine paralelnog treniranja dvaju sportova trener teakwondoa im je rekao da se moraju odučiti za jedan sport jer se na sportaša mora moći uvijek računati. Tada su se odlučile za rukomet i tako je krenula njihova rukometna priča.
– Jedno smo vrijeme trenirale i balet, do prve predstave! Na predstavu su došle mama i njezina kolegica s posla, a kada smo stale na pozornicu, bile smo više od svih djevojčica za otprilike pola metra. Tada smo shvatile da mi nismo balerine, nismo imale finoću pokreta koja je potrebna. – uz smijeh se prisjeća Dora.
U Ženskom rukometnom klubu Radnik u Križevcima trenirale su dvije godine kod trenera Josipa Šimuneka, a zatim su na poziv trenera Branka Krajačića odlučile prijeći u koprivničku Podravku gdje su igrale šest godina. Dvije su godine bile i „na posudbi” u varaždinskom Koku, sve do završetka srednje škole. Odlasci na treninge su zahtijevali žrtvu čitave obitelji. Roditelji su ih svih osam godina vozili u Koprivnicu i čekali dok ne završe s treningom. Prije šest godina, kada su se upisivale na fakultet u Zagrebu, morale su pronaći dobar klub i tako su počele igrati za Lokomotivu.
Ulazak u reprezentaciju
Uspješna igra u Podravci i Lokomotivi dovela je Doru i Larissu do sudjelovanja Hrvatskoj ženskoj rukometnoj reprezentaciji. Prvih su nekoliko godina igrale u kategoriji juniorki, za njih su se natjecanja odvijala ljeti i igračice su bile smještene po obiteljima. Igranje za seniorke i brončana medalja na Europskom prvenstvu uvela ih je u svijet profesionalnoga sporta. U reprezentaciji su im na raspolaganju dva fizioterapeuta, dva masažna stola, aparati za fizikalnu terapiju, raznorazni suplementi, što nemaju u matičnome klubu. Primjećuju i razlike između muške i ženske rukometne reprezentacije.
– Najveća je razlika između ženske i muške rukometne reprezentacije u smislu očekivanja ljudi i odnosa medija. Kad se mi cure okupljajmo, nitko i ne zna, a kada se muška reprezentacija okuplja, svi mediji o tome pišu. Nakon ovoga uspjeha nadamo se da će se te razlike smanjiti. – istaknula je Dora.
– Kada gledam iz današnje perspektive, igranje u reprezentaciji i medalja koju smo osvojile nagrada su za sva odricanja i ulaganja. Putovanje s reprezentacijom prilika nam je za upoznavanje drugih ljudi i kultura. – smatra Larissa.
Hrvatska ženska rukometna reprezentacija
Izazovi
Tijekom rukometne karijere bilo je trenutaka u kojima su umalo odustale od treniranja, ne zato što bi to željele, već zbog objektivnih okolnosti, zato što je teško bilo spojiti sport i školovanje. Igrale su u Varaždinu, živjele i pohađale školu u Križevcima, a upisivale fakultet u Zagrebu. Nije bilo lako sve to uskladiti. U mlađim danima bilo je i razilaženja između njih i matičnog kluba Podravke zbog školovanja, koje je Dori i Larissi bilo prioritet.
– Najveća kriza bila je kad je Lokomotiva trebala platiti odštetu našem matičnom klubu Podravki. Nismo se mogle vratiti u Koprivnicu jer smo bile na trećoj godini studija i svakodnevno smo polazile predavanja u Zagrebu. Razmišljale smo tad o pauziranju od sporta. Tu su i ozljede, kad sam trebala drugi put operirati koljeno, razmišljala sam koliko mi je sport bitan u odnosu na moje zdravlje. Prošlu cijelu sezonu nisam igrala, to jest godinu i pol. – prisjetila se Larissa.
Najveći uspjeh
Pobjeda na Europskom prvenstvu u Danskoj najveće je Dorino i Larissino sportsko postignuće. Drugi im je veliki uspjeh osvajanje EHF Challenge Cupa s Lokomotivom 2017. u Švedskoj, što je bio peti europski trofej nekog hrvatskog kluba nakon proglašenja neovisnosti.
– Mi smo u taj Chellenge ušle s jako malo sredstava i potpuno novom ekipom. Švedska ekipa nas je na početku podcijenila, već su pripremili pobjedničku zabavu, a na kraju smo pobijedile s dva ili tri razlike. U odnosu na švedske navijače, danski su nam navijači na kraju utakmice pljeskali! – istaknula je Larissa.
Na Europskom prvenstvu igralo se, nažalost, u praznim dvoranama zbog situacije s epidemijom koronavirusa, no naše su rukometašice navikle igrati u praznim dvoranama pa im je to bila velika prednost.
– Publika definitivno ponese, ali moramo priznati da smo na prvenstvu imale prednost jer ostale ekipe nisu navikle igrati pred praznim tribinama, a nama je to normalno. U polufinalu smo igrale u dvorani koja može primiti 20 000 ljudi, a dvorana je bila prazna. Mi smo imale osjećaj kao da smo doma. – smatra Dora.
Larissa se s 23 pogotka upisala u povijest kao druga najbolja igračica Hrvatske na Europskom prvenstvu. Zabila je devet golova najboljoj svjetskoj vratarki. Ona bi, naravno, u budućnosti željela nadmašiti te rezultate.
– Kao sportašu uvijek ti je cilj biti sve bolji i sve više se nadograđivati. Definitivno želim raditi na tome da nadmašim ostvarene rezultate, da ne ostane na tome da sam hladno „utrpala” najboljoj vratarki devet golova. I dalje bih htjela na taj način doprinositi ekipi i reprezentaciji. – otkrila je Larissa.
Kraljice šoka
Upravo zato što nitko nije očekivao takvo postignuće hrvatske ekipe, njihov se uspjeh čini još većim. Našoj se reprezentaciji, kažu, predviđao povratak u Hrvatsku 9. prosinca jer se dan prije odvijala zadnja utakmica po skupinama. No one su ipak odlučile ostati duže! Kako ni jedna od njih nije bila na maturalcu u srednjoj školi zbog sportskih obveza, shvatile su ovo prvenstvo kao maturalac. Družile su se, igrale društvene igre, zabavljale se koliko su god mogle. S obzirom da su se bližili božićni blagdani, ukrasile su dnevni boravak u hotelu zahvaljujući Dorinoj pernici s mnoštvom markera i flomastera. Stvorile su veselu atmosferu uz pjesmu.
Za svečanost dodjele medalja još su jednom iskazale svoju kreativnost. Izradile su krune od srebrnih božićnih trakica za svaku igračicu i za sve iz stožera. Nazvale su se Kraljice šoka, zato što je njihovom treneru Šoštariću nadimak Šoka, a kada su dobile Nizozemsku, svjetske prvakinje napisale su im da su Queens of schok, kraljice iznenađenja.
– Osjećaj kad smo stale na pobjednički podij pored tih velikih reprezentacija, neopisiv je. Bile smo u stanju šoka, neke su plakale, svaka je bila u svom filmu. Kasnije smo sjedile u svlačionici, gledale u mobitel i svaki čas pogledavale u nevjerici što se događa. Ajme, bronca! – prisjeća se Larissa.
Doček u Križevcima
Nakon povratka s Europskog prvenstva u Križevce, kažu, imale su tri dočeka. Prvi doček je bio te večeri kada su došle. Iznad ceste na ulasku u grad postavljen je transparent s natpisom: Dobro došle, brončane blizanke!, a na trgu upalili su prskalice i bacali konfete. Idućega dana u njihovu je čast održan vatromet, a zatim su kod gradonačelnika primile Medalju sv. Marka.
– Bile smo oduševljene dočekom u Križevcima. Drugog dana, kada je organiziran vatromet, prišle su nam neke curice i tražile da im se potpišemo, a mi nismo uvježbale potpis. Bilo je predivno iskustvo osjetiti kako te netko gleda s divljenjem, onako kako si ti prije nekoga drugog gledao. – otkrila je Dora.
Doček u Križevcima
Sjećanja na osnovnu školu
Djevojke su se prisjetile dana kad su išle u našu osnovnu školu, čime su se bavile, koje su predmete voljele i koji su im profesori ostali u lijepome sjećanju.
– U lijepoj su mi uspomeni, uz razrednicu Gordanu Horvat-Mesić, ostale i profesorice Rozalija Kopsa i Ankica Špoljarić-Mandić. Također smo voljele tjelesni i profesoricu Darinku Šimunčić jer smo išle na puno natjecanja. Sjećam se kako smo na tehničkom kod profesora Zvonka Tinodija uvijek računale na to da će nam dečki pomoći, a učitelj nam je uvijek vjerovao. – prisjeća se Dora.
U nižim razredima sudjelovale su na Lidranu s glumačkom skupinom koju je vodila učiteljica Anđela Pleše, a učiteljica Senka Pleše izradila im je kostime. Sjećaju se i jedne božićne priredbe na kojoj su nosile vjenčanice jer je Dora glumila zimu, a Larissa novu godinu.
– Ja sam jedno vrijeme htjela biti književnica, htjela sam pisati. Od 1. do 4. razreda osnovne škole pisala sam pjesme, sad me je sram i čitati ih. Isto tako obje volimo čitati u slobodno vrijeme, naslijedile smo tatinu ljubav prema čitanju. U posljednje vrijeme više čitamo stručnu literaturu. – otkriva Larissa.
Buduća struka – psihologija
Dora i Larissa imale su dobre ocjene u srednjoj školi i s lakoćom su upisale psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zanimljivo je da na sam upis nisu mogle doći zbog sportskih obveza.
– Mi smo to ljeto bile na prvenstvu u Španjolskoj i roditelji su nas morali upisati na faks. Bilo je smiješno među 50 studenata vidjeti i dva roditelja! – smije se Larissa.
Nije lako istovremeno studirati i profesionalno se baviti sportom. Tek druge godine na faksu otkrile su da postoji pravilnik u kojemu se propisuje da se profesionalnim sportašima, glazbenicima i umjetnicima mogu prilagoditi uvjeti studiranja. Morale su ispuniti silnu papirologiju, ali im je omogućeno više izostanaka.
Nakon završetka studija obje bi htjele raditi u stuci. Mnogi ih pitaju bi li htjele biti sportske psihologinje i raditi sa sportašima, a one se onda šale: – Kad se ostavimo tenisica, stvarno ćemo ih ostaviti. Pola smo se svoga života bavile sportom, a jednoga bismo dana voljele otvoriti privatnu praksu.
Jesu li vas dečki kad pomiješali?
D: Na jednom izlasku se dogodilo da su nas dečki zamijenili, bilo je to već kasno, bile smo udaljene jedna od druge, zbunili su se i pomiješali nas.
L: Bila je i situacija kada je meni Dora prepustila dečka!Jeste li varale profesore u školi glumeći jedna drugu?
D: Ja sam umjesto Larisse odgovarala lektiru Patnje malog Werthera. Kasnije je ta knjiga bila na maturi kao tema za usporedni esej pa je Larissa požalila što knjigu nije tada pročitala!Tko su vam uzori?
D: Meni je uzor u rukometu Miranda Tatari jer je ona uvijek bila draga prema mlađim igračicama, a bila je uspješna rukometašica. Životni uzor su mi roditelji jer su bili spremni na odricanje i žrtvu za nas. To me je naučili kako ljubav može prevladati sve teškoće.
L: Moj uzor su mi također roditelji, a rukometni uzor je meni Petar Metličić, jedno vrijeme sam čak nosila broj dresa kao i on, 19.Imate li sretan broj na dresu?
D: Ja sam uvijek bila neki neparni broj, prvo 19, pa 11 i sada sam 15. Zanimljivo je to što se uspoređujemo s igračima koji su taj broj nosili prije nas.
L: Nemam sretni broj, ali ja sam oduvijek bila 14. Jednom sam trebala u Koprivnici ući u prvu ekipu, a jedna starija cura već je imala broj 14. Onda se ona ozlijedila i ja sam ušla u ekipu pa sam ipak dobila svoju četrnaesticu.
Larissa, Dora, profesorica Fržović i novinarka Lana
Tekst: Lana Hegedić, 7. r.
Fotografije: iz Dorinog i Larissinog albuma;
krizevci.hr; MVR