„Današnji čovjek mora biti onaj koji zna, onaj koji umije učiniti, koji je vješt, i onaj koji razlikuje dobro i zlo”

Povodom 180. godišnjice rođenja Ljudevita Modeca (1844. – 1897.), slavnog učitelja po kojemu je naša škola nazvana, odlučili smo razgovarati s profesorom Neviom Šetićem, povjesničarom, političarom i publicistom. Od 2004. do 2007. bio državni tajnik za osnovno obrazovanje u Ministarstvu obrazovanja, znanosti i športa, a danas radi kao redoviti profesor moderne i suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Njegova je veza s Ljudevitom Modeca u tome što je četrnaest godina bio predsjednik Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, udruge djelatnika odgojno-obrazovnog sustava kojoj je jedan od osnivača bio Ljudevit Modec. Gospodin Šetić rekao nam je mnogo zanimljivih podataka o toj udruzi, Ljudevitu Modecu i današnjem školstvu.

Četrnaest ste godina bili predsjednik Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. Čime se bavi ta udruga i kako ste postali predsjednikom? 

Do 19. prosinca prošle godine bio sam predsjednik Hrvatskog pedagoško-književnog zbora.  Tad smo izabrali novu predsjednicu, gospođu mr. Ljiljanu Klinger, koja je druga žena u povijesti na čelu HPKZ-a. I Ljudevit Modec bio je predsjednik HPKZ-a, davne 1884. godine. Velika je čast biti na čelu udruge koja kontinuirano djeluje toliko godina, od 1871. do danas. Ja sam postao predsjednik prije četrnaest godina voljom članova skupštine. Inače sam povjesničar i bavim se povijesnim istraživanjima, ali bavim se i školstvom, bio sam i državni tajnik za osnovnoškolsko obrazovanje. Četiri puta sam biran za predsjednika HPKZ-a, a riječ je o udruzi svih djelatnika koji rade u sustavu odgoja i obrazovanja, prije svega učitelja. Cilj joj je ojačavanje sustava odgoja i obrazovanja od predškole do sveučilišta, osobito osnovne i srednje škole, a isto tako i brine o statusu i standardu odgojno-obrazovnih djelatnika.

Novinarke u razgovoru s profesorom Šetićem

Modecov doprinos razvoju školstva

Možete li usporediti ulogu HPKZ-a na počecima, kad je Modec sudjelovao u njegovu osnivanju, i danas?

U vrijeme kad je osnivan HPKZ započinje se razvijati građansko društvo u Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji. Prostor na kojem tada žive Hrvati nije bio spojen u cjelinu. Živjeli su u području Banske Hrvatske, koja je imala najviši stupanj autonomije, zatim na području Istre, Dalmacije, Vojne krajine, Bosne i Hercegovine, kao i u dvjema županijama u Ugarskoj – Zaladskoj i Baranjskoj. U prvoj polovici 19. st. javlja se hrvatski narodni preporod čija je težnja bila probuditi nacionalnu svijest i potaknuti integraciju hrvatskog prostora u jednu državnu cjelinu. A u tome je trebalo pomoći školstvo, za koje se vjerovalo da je glavna dimenzija ojačavanja hrvatskog društva. Mislilo se da obrazovanje može poboljšati položaj svih u društvu. U takvim okolnosti nastao je HPKZ. Imao je veliku ulogu u oblikovanju moderne hrvatske škole i poboljšanju uvjeta rada učitelja koji u njoj rade. Dat ću kao primjer jedan problem oko statusa učitelja, točnije učiteljica. Učiteljice su se tad mogle udavati samo za učitelje i nisu imale jednaku plaću kao učitelji. Takve je probleme rješavao HPKZ. Modec je imao velike zasluge za osnivanje staleškog učiteljskog društva, bio je dio inicijalnog kruga onih koji su ga osnovali. Isto tako udruga je posebno marila o nastavnim pomagalima i kurikulu, tj. onome što se uči u školama. Brinula se i o obrazovanju učitelja i njihovom staleškom položaju.

Članovi HPKZ i danas su na špici suvremenog hrvatskog školstva. I danas udruga radi na ojačavanju odgojno-obrazovnog sustava tako što se bavi znanstveno-istraživačkim radom, organizira stručno-znanstvene skupove te izdaje časopise i knjige s obrazovnim temama. Okuplja upravo one koji su svaki dan u učionicama, učitelje i sve druge u odgojno-obrazovnom radu, one koji su dinamična snaga našeg odgojno-obrazovnog sustava.

Od 1859. Hrvatski pedagoško-književni zbor izdaje časopis Napredak. Modec je taj časopis uređivao 22 godine. Uređivanje časopisa ni tada ni danas nije (bilo) lak posao. O čemu se sve u Napretku pisalo?

Ljudevit Modec bio je inovator odgojno-obrazovnog sustava. Bio je izuzetno obrazovan i svjestan da je važno osnažiti i one koji imaju manje znanja. Zato je puno pisao u Napretku o nastavnim metodama, načinima prenošenja znanja, o nastavnim sredstvima i pomagalima. Također, odlično je poznavao prilike u srednjoj Europi i Europi uopće, pa je pisao o školstvu u drugim zemljama, na primjer u Švicarskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Rusiji. Ne smijemo zaboraviti da je u Habsburškoj Monarhiji 1869. donesen zakon koji je pučku školu učinio obveznom. Za novu je školu trebalo napisati udžbenike i stvarati književna djela za djecu, ukazati na dobre školske prakse, i time se Modec bavio. Također, od 1871. do 1888. održane su tri velike skupštine učitelja, jedna u Zagrebu, druga u Petrinji i treća u Osijeku. Napredak je pisao o mnogim temama s tih skupština na kojima se raspravljalo o različitim problemima hrvatskoga školstva. Ljudevit Modec je kao vrlo agilan i sposoban čovjek toga vremena davao doprinos boljem razumijevanju učiteljstva i školskog sustava toga doba.

Ove godine Napredak će proslaviti 165 godina izlaženja. Koja je tajna njegove dugovječnosti?

Napredak je danas znanstveni časopis visoke kategorije. Kontinuirano prati razvitak hrvatskog školstva od samih početaka do suvremenosti.  Tko god bi uzeo u ruke sve brojeve Napretka, mogao bi pratiti taj put. Važno je razumjeti da je današnja škola duboko utemeljena na onom iskustvu iz prošlosti. Dakle, Napredak je na neki način ogledalo u kojemu se vidi kako se razvijao naš odgojno-obrazovni sustav.

Časopis Napredak nekad i danas

Modec je često pisao da je teško pronalazio suradnike, da je bilo problema oko novca… Kako je danas izdavati časopis?

Uvijek je isto. Novca nikada dosta. Stručno-znanstveno istraživanje traži veliku odgovornost, trud, rad.

Što je, prema Vašem mišljenju, bilo Modecovo najveće postignuće? Zašto ga se važno sjećati i što bi se moglo učiniti da šira javnost, osobito Križevčani, o Modecu saznaju više osim njegova imena?

Pa, u svakom slučaju ovo je prilika Modeca malo aktualizirati. Modec spada među učitelje koji su počeli graditi moderno hrvatsko školstvo. Treba istaknuti da je bio kvalitetno obrazovan, da je bio svestran te da je rado svoje iskustvo i znanje prenosio drugima. Bio je svjestan položaja učiteljstva u Hrvatskoj i sustavno je radio na njegovu jačanju. Sudjelovao je u osnivanju svih važnih strukovnih udruga u svoje vrijeme. Puno je radio na donošenju iskustava razvijenog svijeta u hrvatski školski sustav. Svakako bi trebalo spomenuti da je on bio jedan od urednika, uz Stjepana Basaričeka i Tomislava Ivkanca, Pedagogijske enciklopedije. Doista, bio je vizionar i preteča modernog hrvatskog školstva koji u kontinuitetu traje do danas.

Suvremena škola 

Pronašli smo u Modecovim tekstovima misao: „Ne za školu, već za život učimo.” Posljednja reforma školstva nazivala se Škola za život. Čini nam se da nema ništa novo u tim reformama o čemu nije Modec već govorio.

U pravu ste. Stvari se nisu mnogo promijenile jer ako želite biti subjekt života na zemaljskoj kugli, ako želite živjeti sebe, imati vlastitu snagu, ako se želite razvijati, onda morate biti postojani. I danas, kao i u vrijeme Modeca, trebamo znati čitati, pisati, računati, ali i prepoznati lijepo, biti dobrim čovjekom, vjernim, radišnim, poštenim, čestitim. Naravno da su se uvjeti življenja promijenili, ali ta ideja i nadahnuće ostali su isti od početaka do danas.

Modec je imao vrlo moderne ideje o školstvu, na primjer borio se protiv kažnjavanja učenika, protiv šibe. Danas pak svjedočimo napadima učenika na učitelje. Možete li usporediti način odgoja u Modecovo doba i danas? Kako vratiti poštovanje prema učiteljima kakvo je bilo u Modecovo doba?

Ovo je vrlo složeno pitanje. Modec je u svoje vrijeme svakako bio moderan učitelj koji je gledao što bi bilo najbolje za tadašnje društvo. Uvedena je obveza da svako dijete ide u školu. Naravno da neki roditelji to nisu odobravali i nisu slali djecu u školu. Stanje se pokušavalo poboljšati pa je bilo kažnjavanja. Pristup je svakako bio drugačiji, odnos učitelja prema učeniku bio je strog. Takav je odnos bio usko povezan sa stanjem u društvu, sa spoznajama koje su ljudi tada imali. Društvo se od tada dosta promijenilo. U posljednje vrijeme osjeća se pritisak da se moraju postići najbolji rezultati. Moguće da to dovodi do nasilja učenika prema učiteljima.

Ima li nade da će to biti bolje?

Svakako, što ovisi o cijelom društvu, o našim obiteljima. Možda su očekivanja ponekad nerealna. Nije dobro da učenici imaju osjećaj da mogu biti ili najbolji ili ništa. U našem sustavu postoje različite ocjene, ali, nažalost, u posljednje vrijeme javila se slika da je dobar loša ocjena. A ne bi trebala biti, dobar je dobar! Radi se o tome da previše držimo do vrha, do postolja. Ja kažem svojim studentima da su došli da svatko postane nešto. Nismo ovdje da nagradimo samo najboljega, nego svaki student, svaki učenik ima pravo da se razvije najbolje što može.

Za kraj, recite nam što mislite o suvremenom školstvu. Koje promjene bi trebalo uvesti da obrazovanje mladih bude kvalitetnije, da iza svih tih petica o kojima stalno slušamo, bude konkretno znanje?

Desetak i više godina slušao sam ljude koji se bave odgojem i obrazovanjem, i nisam nikad čuo ni jednog čovjeka koji bi htio za svoju djecu, za svoju obitelj, za svoje okruženje nešto loše. Svi žele najbolje. Čini mi se da je to u redu. U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme puno ulaže u sustav odgoja i obrazovanja, dakle, pokušava se napraviti najbolje. Promjene se događaju, ali bi ih svakako trebalo još pojačavati i još više podizati standard cijelog sustava odgoja i obrazovanja. U kojem pogledu? U pogledu onoga što želimo poučavati u školi, kako poučavamo i kako znamo da su učenici to svladali. A za to je zadužen javni prostor, javne politike koje sustav trebaju razvijati. Mislim da je dobro što će vrlo brzo u Hrvatskoj sve škole biti u jednoj smjeni, zapravo pokušava se uvesti model cjelodnevne škole koja je posvećena ojačavanju učenikovih znanja, umijeća i kompetencija za rješavanje raznih dvojbi. Današnji čovjek mora biti onaj koji zna, onaj koji umije učiniti, koji je vješt, i onaj koji razlikuje dobro i zlo. Čini mi se da je škola ona snaga koja Hrvatima, hrvatskim državljanima omogućava da budu subjekt života na zemaljskoj kugli.

Tekst: Klara Mihalić, 7. r.
Fotografije: istaski.hr; MVR