Želja mi je promovirati hrvatske legende

Književnik Krunoslav Mikulan napisao je dva romana inspirirana međimurskom legendom o zmaju ispod Starog grada Čakovca. Upleo je u priču i legende o vampirima, vješticama i vukodlacima, kao i o staroslavenskome bogu Velesu. Da je dobar s riječima, nije neobično jer je diplomirao engleski i njemački jezik te magistrirao i doktorirao englesku književnost. Najprije je radio kao nastavnik u srednjoj školi, a danas radi na Učiteljskom fakultetu u Čakovcu. Nakon zanimljivog susreta s učenicima naše škole otkrio nam je još mnoštvo zanimljivih podataka o početcima svojega pisanja, o likovima svojih romana, interesu za legende, dobivenim nagradama, kao i o planovima za buduće knjige

Krunoslav Mikulan sa svojim dječjim romanima

Od školske zadaće do romana

Kako je krenula vaša priča s pisanjem?

Da imam dara za pisanje, shvatio sam još u osnovnoj školi. U petome sam razredu za školsku zadaću napisao priču o ekspediciji Zemljana na planet Saturn. Priča je imala četiri i pol stranice. Učitelj je bio vrlo zadovoljan, no moja je karijera zastala prije no što je uopće počela jer sam nakon početnog uspjeha bio uvjeren da više nemam puno toga za reći. Svi su poznati autori tako lijepo pisali da se meni činilo kako nema smisla da i ja pišem! U sedmom ili osmom razredu dobili smo zadatak napisati kritiku o filmu. Izabrao sam popularnu seriju Galactica, napisao kritiku i predao zadaću. Nazad sam dobio tekst prekrižen velikim crvenim crtama uz poruku „Prepisano!” i s jedinicom preko pola stranice. Kada je nastavnik zapitao ima li tko kakvih primjedbi, dignuo sam ruku i rekao: „Učitelju, ja ovo nisam prepisao.” Strogo me pogledao i upitao: „Nisi?” „Nisam”, bio je moj odgovor. On je nekoliko trenutaka gledao u mene, pa u zadaću, pa u mene, pa u zadaću. „Nisi prepisao?” ponovo je upitao. „Nisam, učitelju”, ponovio sam. Nakon toga uzeo je crvenu penkalu, prekrižio jedinicu i riječ prepisano te napisao veliku peticu. Bio sam presretan!

Kad ste ponovno uzeli pero u ruke?

Prolazile su godine, a ja nikako nisam pronalazio vremena da nešto napišem. Došao je fakultet, tamo smo čitali mnogo odličnih knjiga vrhunskih autora i opet mi se činilo da nema smisla pisati kada moje sposobnosti nisu bile ni blizu toga. U devedesetima sam diplomirao, zaposlio se i imao malčice više vremena te sam napokon započeo stavljati ponešto na papir. Nakon mnogo godina susreo sam se ponovo s pisanjem kada je moj sin dobio kao zadatak u školi napisati detektivsku priču. Sav očajan, zamolio me za pomoć i ubrzo smo napisali priču o Flavijanu Lampašu, učeniku osnove škole čija je želja bila postati privati detektiv. Nakon što smo moj sin i ja iz te priče dobili peticu (smijeh), odlučio sam napisati priču o legendi o zmaju koji spava ispod Staroga grada.

Domaća mitologija

Otkud toliki interes za mitologiju?

Oduvijek su me zanimale stare legende. Kao dječak odlazio sam k baki u Donju Dubravu gdje sam slušao razne priče. Nakon toga bih s bratićem te priče pretvarao u igru. Poslije puno godina zapitao sam se zašto hrvatski autori ne upliću našu mitologiju u svoja djela, već se koriste američkim motivima. Učinilo mi se kako bi bilo dobro da se naše legende upotrijebe u knjigama i na taj način sačuvaju. Legende sam skupljao sa svih strana, od svojih studenata i poznanika, od djedova i baka studenata, susjeda. Likovi koji se pojavljuju u mojim romanima jesu likovi iz priča koje pričaju ljudi diljem Hrvatske, kao što su staroslavenski bogovi, zmajevi, vještice i vampiri. Zamislio sam da će se u svakome nastavku romana pojaviti novi lik iz neke od hrvatskih legendi.

Vjerujete li u legende o kojima pišete?

Još nisam vidio zmaja, ali tajni prolaz zbilja postoji. Mi smo se kao djeca igrali u njemu, nije baš toliko tajan kao u knjizi, ljudi znaju za njega te je moguće hodati njime dosta daleko, dok se ne dođe do urušenog dijela. Nitko još nije išao kopati, ali… tko zna?

U romanu se pojavljuje i lik zmajočovjeka. Kako ste došli na tu ideju?

Morao sam ga staviti zato što se u knjizi pojavljuje zmaj. Trebao sam nekoga tko će se o tome zmaju znati brinuti. Zamislio sam da su nekada postojali zmajoljudi čiji je jedini zadatak bio birnuti se o zmajevima. Zmajoljudi imaju moć komunikacije sa zmajevima, imaju telepatsku vezu kojom mogu slati jedni drugima slike.

Žanr fantastike trenutno je vrlo popularan među mladima. Jeste li napisali knjigu upravo u tom žanru jer se to trenutno čita ili je ipak ljubav prema mitologiji presudila?

Ne, nisam razmišljao o tome, potaknuli su me priča mojeg sina o detektivu i legenda mojeg kraja. Tada sam shvatio da bi to bila zgodna priča, ali nisam imao u planu cijeli roman. Međutim, poglavlje po poglavlje i došlo je do 400 stranica. Odlučio sam uplesti planetarno popularne vampire, vještice i vukodlake, a kasnije malo po malo ubacivati likove iz naše mitologije, osobito manje poznata bića, kao što su npr. pesjaneki (psoglavci).

Bit će još nastavaka

Jesu li likovi u vašim romanima inspirirani stvarnim osobama?

Glavni lik romana, Vatroslav, inspiriran je mojim sinom kad je bio njegovih godina. Sliče si na razne načine, od ljubavi prema igricama do ljubavi prema hrani. Nasuprot Vatroslavu, Sebastijan više nalikuje meni kada sam bio u tim godinama, malen, sitan i pun energije. Moj pas je dobio posebnu ulogu u knjizi, a uskoro će dobiti i vlastitu knjigu. Neki od nastavnika u knjizi temelje se na stvarnim nastavnicima iz mojeg djetinjstva, a neki iz djetinjstva mojeg sina. Tako je u romanu završila moja učiteljica geografije iz osnovne škole, zvali smo je Ekvatorica. No prava učiteljica ipak nije bila toliko stroga kao ova iz knjige.

Dosad ste napisali dva nastavka romana: Zmaj ispod Staroga grada i Škola u opasnosti. Imate li planove za nove nastavke?

Imam u planu nekoliko nastavaka. Kada sam napisao zadnje poglavlje prve knjige, već sam imao razgrađeno u glavnim crtama što će se u svakoj knjizi dogoditi. Već sam smislio i naslove koje će nositi svaka od tih knjiga. Družina će proći kroz četiri razreda osnovne škole i četiri razreda srednje. Brojke četiri i osam igraju važnu ulogu, tako da će družina od četvero djece malo po malo dobiti još članova, dok ih ne bude osam. Uskoro, već pri kraju ove školske godine, posebnu će knjigu dobiti i pas koji se spominje u knjizi. Radi se o mojem pekinezeru Princu. On je u knjizi učenik super tajne škole za tajne agente, koji su zapravo genetski modificirani psi, tako da su inteligentni. Razumiju strane jezike, ali ne mogu govoriti zato što imaju njušku koja im to ne omogućava. Zato imaju ogrlice koje njihovo lajanje i režanje pretvaraju u govor.

Vaše su priče prilično zapletene, radnja je vrlo razgranata. Kako se snalazite u mnoštvu detalja da vam se ne dogodi pogreška u pisanju?

Pišem bilješke. Već prije nego krenem pisati, radim plan, uvijek zapisujem sva imena, na računalu imam posebnu mapu u koju sve pregledno spremam. Napravio sam si popis imena nastavnika i predmeta koji predaju te učenika u razredu. Jedanput mi se dogodilo da sam napisao da ima 20 učenika u razredu. Kad sam zbrojio sva imena, ispalo je da ih je 21 pa sam morao izbrisati jedno ime. Naime, ima čitatelja koji su tako pažljivi da bi išli brojiti imena. Imam dokumente i sa staroslavenskim bogovima, stvorenjima iz mitologije, moćima pojedinih likova, kako su nastala pojedina stvorenja itd.

Najava novoga romana Pekinezer Princ

Lijepo je dobiti nagrade

Dobili ste nagrade za knjigu Zmaj ispod Starog grada. Kakav je osjećaj biti nagrađivan pisac?

Nisam baš bio siguran da će se knjiga proslaviti. Pisac to nikada ne može unaprijed znati. Vjerovao sam da sam napisao dobar roman, ali trebala mi je stručna potvrda. Lijepo je dobiti nagrade jer su one neka vrsta priznanja da je ono što sam napisao zbilja dobro. Mnogo mi znači nagrada Artefakt za najbolji hrvatski fantastični roman za djecu koju sam dobio u Rijeci. Ona je drugačija po tome što nju dodjeljuje dječji žiri. Dakle, u knjižnici postoji čitateljski klub. Formirali su žiri od djece koja su pročitala razne knjige objavljene te godine. Oni su se sastali i odlučili da je Zmaj ispod Starog grada najbolja knjiga. Dobio sam i nagradu „Mali princ” za dječju knjigu za jezično područje Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. To natjecanje nalikuje na Euroviziju, imaju veliku ploču na kojoj se prikazuje kako svaka država daje bodove. Nismo unaprijed znali tko je pobijedio, tako da je među nama vladala velika napetost.

Jeste li ikada upali u blokadu pisanja? Što ste tada radili?

Moj sin i ja imamo jedno pravilo kada igramo igrice: „Ako ne možeš prijeći razinu, odspavaj i probaj ponovo sutra.” Mnogo puta bi nam se dogodilo da smo u igrici zaglavili. Tada bismo otišli spavati i probali ponovo sljedećega dana. Meni se nikada nije dogodila neka velika blokada da mjesecima nisam znao kako dalje, eventualno mi se pojavi blokadica kad se iz jednog tijeka događaja trebam prebaciti u drugi pa nisam baš siguran na koji način to najbolje napraviti. Tada se koristim pravilom za igrice i prestanem razmišljati o tome, odspavam. Najčešće nije dovoljna jedna noć, nekoliko dana misli fokusiram na druge stvari, zatim stavim slušalice u uši i pustim mašti na volju. Tada, kao nekakva magija, jednostavno mi se javi rješenje i znam što trebam napisati.

Koliko vam treba vremena za pisanje knjige?

Pisanje prve knjige je dosta dugo potrajalo. Ideja je krenula 2015. kad je sin došao sa zadatkom o detektivskoj priči. Te sam godine počeo crtati umne mape i zapisivati imena koja bi likovi mogli imati, kao i njihove moći. Dosta je to dugo trajalo. Kod mene se knjiga piše u glavi jako dugo. Neke od scena bih u glavi odvrtio deset puta, neke dvadeset, a neke i više, sve dok ne bi bile savršene. Tek kada sam bio siguran kako će scena izgledati, napisao bih je na papir. Pisanje je trajalo oko sedam ili osam mjeseci, a u međuvremenu su bile i dvije velike pauze, tako da je teško odrediti koliko je točno sve skupa trajalo.

Budući da i sama volim pisati, zanima me kakav je postupak kad se napiše knjiga.

Nakon pisanja knjige na redu je još teži posao – treba pronaći izdavača. Moraš pronaći osobu koja će imati vremena i volje pročitati knjigu te odlučiti isplati li je se objaviti. Ja sam, naime, imao sreću da sam svoju neobjavljenu knjigu spomenuo za stolom punim učitelja. Pitao sam gdje bih mogao objaviti roman. Javila mi se profesorica Dubravka Težak koja se predstavila kao urednica jedne izdavačke kuće te se ponudila da baci pogled na roman, uz napomenu da će dobiti iskrenu povratnu informaciju. Roman joj se svidio i predložila je da ga se objavi. Tako sam sretnim slučajem naišao na urednicu.

Jeste li ikada, nakon što ste objavili knjigu, poželjeli da ste nešto napisali drugačije?

Uglavnom sam sto posto siguran kada nešto pišem zato što najprije to provrtim u glavi mnogo puta, sve dok nisam zadovoljan onime što sam smislio. U trenutku kada sjednem da nešto napišem, točno znam što se mora dogoditi. Kada je točka stavljena na kraju rečenice, to je to, više se poslije ništa ne mijenja.

Književni susret na daljinu

Oduvijek se malo čitalo

Često se u medijima upozorava da se knjige čitaju sve manje i manje. Slažete li se s time?

Zanimljiva je stvar da se, kada sam ja bio mali, također malo čitalo. Moderno je reći da se sve manje i manje čita. Oduvijek je bilo onih koji su puno čitali i uživali u tome, i onih koji su mrzili čitati. A u sredini su bili oni koji bi pročitali lektire jer su ih morali pročitati. Stripovi su se čitali nešto više, ali nismo ih smjeli nositi u školu, uvijek bi nam ih zaplijenili, bacili u smeće ili razderali, a ponekad bi čak zvali roditelje. Postojala je već tada televizija, ali bila su samo dva programa i jedna zanimljiva serija petkom te eventualno neki film subotom i nedjeljom, tako da smo se mi više igrali vani jer nam je to bila jedina zabava. Najčešće bismo, nakon što smo pogledali neku seriju, glumili scene koje smo vidjeli. Sjećam se serije Zvjezdane staze, nakon svake epizode podijelili bismo uloge, izradili letjelice i oružje, a zatim se igrali. Malo po malo počeli smo izmišljati i svoje priče… to je bila naša zabava.

Što ste čitali kao dijete?

Kada sam išao u osnovnu školu, volio sam čitati stripove i knjige. Volio sam čitati pustolovne knjige i one u žanru fanatastike. Tada mi je omiljena serija knjiga bio Tarzan od deset nastavaka, sjećam se da je desetu netko posudio i nikada je nije vratio… Nisam nikada mogao oprostiti toj osobi što ne mogu do zadnje knjige! Neke od knjiga koje sam također volio jesu Koko i duhovi, Koko u Parizu, Uzbuna na Zelenom Vrhu, Lažeš, Melita, Vlak u snijegu, Družba Pere Kvržice. Tada nismo baš imali knjiga u žanru fantastike. Tek u osmom razredu, kada su me pustili u knjižnicu za odrasle, došao sam do cijele police knjiga o kojima sam sanjao. Do Hobbita sam došao tek s osamnaest godina jer tada takav žanr nije bio toliko popularan.

Koliko sada čitate?

Čitam i dalje, sada napokon imam vremena. Trenutno mi je omiljeni autor Brandon Sanderson.

Dječje knjige nisu bile u planu

Osim dječjih knjiga napisali ste i roman za odrasle. Što vam je bilo lakše napisati, dječju knjigu ili knjigu za odrasle?

Meni je pisanje jako zabavno, tako da ne bih rekao da mi je ikada nešto bilo lakše ili teže napisati. Kada pišem, na neki način živim s tim likovima, razmišljam o njima, čini mi se kao da su blizu mene i kao da mogu razgovarati s njima, razmišljam o tome što bi jedni drugima mogli reći, u kakve bi nevolje mogli upasti… Najviše volim svoje likove uplesti u kakvu nevolju i onda tjedan dana razmišljati o tome kako ću ih izvući iz toga.

Radite na fakultetu s odraslima. Kako to da ste se odlučili pisati dječju knjigu?

Radi se o nizu okolnosti, nikada nisam planirao pisati dječje knjige, jednostavno se tako dogodilo. Kao što sam rekao, za sve je kriv moj sin i njegova detektivska priča. Također, prije dosta godina predavao sam na fakultetu dječju književnost na engleskom jeziku. Već tad mi se javila ideja da i ja nešto napišem, ne mogu predavati o književnosti ako sam do sada nisam ništa napisao. Tako sam 2006. napisao roman Oklada u Titanicu jer nisam mogao nekome govoriti o nečemu što nisam iskusio iz prve ruke. Rekao sam sam sebi: nakon što nešto napišem i objavim knjigu, onda mogu drugima soliti pamet.

Je li lakše raditi sa studentima ili srednjoškolcima?

Lakše je raditi sa studentima zato što s mlađim učenicima ima više posla, treba održavati roditeljske sastanke ili sprječavati nevolje u koje bi učenici mogli upadati. Srednjoškolci su bili jako zabavni i puni ludih ideja, tako da su me često znali zabavljati na satu. Engleski je predmet koji učenici uglavnom vole, pa je atmosfera na satu najčešće opuštena. Rad sa srednjoškolcima ne može se baš usporediti s radom sa studentima, ali svaka vrsta rada sviđa mi se na svoj način.

Razgovor s novinarkama Izvora

Tekst: Mirjam Balen, 8. b
Fotografije: iz književnikova albuma; MVR