Kad su započele i kako su izgledale pripreme državne mature u Hrvatskoj?

O održavanju matura za srednje škole počelo se razgovarati već 2000. godine, a 2002. godine počela su s radom Županijska stručna vijeća profesora hrvatskoga jezika i tada se počelo intenzivnije o tome govoriti jer se smatralo da u školama treba provoditi objektivan način ocjenjivanja. Istovremeno je i krenulo stvaranje novog neovisnog Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje. Prvi nacionalni ispiti bili su spremni 2005., ali su se tadašnji učenici pobunili. Te godine nismo uspjeli održati nacionalne ispite, pretvorili su se u „probne”. Sljedeće se godine ozbiljno krenulo. Prema tome, državna matura u Republici Hrvatskoj službeno se provodi od 2006.

Što je bila uloga Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje?

Kad je uspostavljen Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje, dvije godine su radne skupine prikupljale pitanja i usustavljala ih prema iskustvima država u kojima se matura provodi. Centar je, kao tijelo neovisno o ministarstvu, agenciji i svim ostalim dionicima obrazovnog sustava, imao zadatak napraviti nacionalne ispite i organizirati ispravljanje tako da nitko ne zna koga ocjenjuje. Ocjenjivači nisu ocjenjivali ispite učenika iz svoje županije, a svaki se ispit najmanje dvaput ocjenjuje.

Rekli ste da ste se ugledali na ostali europski svijet. Tko vam je točno bio uzor?

Nekako nam je uzor bila Slovenija jer su oni već imali 10 godina iskustva u provođenju matura. Kod njih se matura pokazala kao dobar projekt koji dovodi stvari u red.

 Što ste točno vi radili na maturama?

Kao voditeljica županijskoga stručnog vijeća naše županije pozorno sam pratila zbivanja pripreme za državnu maturu. Naime, svatko tko je želio, mogao se prijaviti za rad na pripremi državne mature. Zatim su se u NCVVO birale osobe iza kojih su stajali određeni rezultati za radnu skupinu. Nažalost, nisam bila u toj skupini zato što nisam mogla stalno putovati na relaciji Križevci – Zagreb uz posao u gimnaziji i djecu. Kasnije sam se uključila  u skupinu koja  je radila na ispitima iz jezika, Razvoj završnih ispita na kraju obrazovnih ciklusa za osnovne škole. Napravili smo više od 15.000 zadataka. Također smo moj suprug (koji je također profesor hrvatskoga jezika) i ja od prvog dana sudjelovali u ocjenjivanjima eseja na državoj maturi.

Koja ste iskustva stekli ispravljanjem ispita?

Prvi put se vidjelo kako je velika razlika između nastavnog plana i programa koji smo provodili u školi i ispitivanja na maturi. Kao najveći problem pokazao se esej, posebno u strukovnim četverogodišnjim školama, a i ti su učenici isto tako imali pravo polagati državnu maturu. Da bi se naučio pisati esej, treba dosta vježbe, a u programu jednostavno nije bilo dovoljno vremena za vježbanje. Morali smo se domišljati na razne načine. Iskustva s ispravljanja matura ohrabrila su nas da se ne držimo strogo programa, nego da poučimo učenike vještinama koje će im trebati za polaganje mature.

Kako je došlo do toga da matura propituje nešto što se ne uči u školi? Kako bi se prema vašem mišljenju trebalo poučavati u školi?  

Treba se poučavati tako da su djeca sposobna riješiti maturu ovakvu kakva jest, tu nema dvojbe. Učenike treba pripremiti za ono što se od njih očekuje, u programu mora biti predviđeno vrijeme za sadržaje koji se ispituju nacionalnim ispitima i državnom maturom. Naravno da se treba naći kompromis, naizmjenično se treba raditi redovni program i priprema za maturu. Zapravo, mislim da treba dati više slobode profesorima da sami kreiraju svoju nastavu.

Kakvo je vaše mišljenje o maloj maturi?

Ja sam uvijek smatrala da smo krivo krenuli, da je državno ispitivanje trebalo započeti u osnovnim školama. Po meni, prvo veliko propitivanje trebalo bi biti na kraju četvrtog razreda. To je važno jer se matura temelji na čitanju s razumijevanjem. Ako u peti razred dođe učenik koji ne zna s razumijevanjem pročitati tekst, onda su profesorici ili profesorice dalje nemoćne. Ne može se poučavati gradivo petog razreda ako dijete nije savladalo čitanje s razumijevanjem. Taj će se problem prelijevati do osmoga razred pa i dalje, na srednju školu.

Što prema vašem mišljenju treba napraviti da se školstvo u Hrvatskoj poboljša?

Imam 41 godinu i osam mjeseci radnog staža u školi. Radila sam i u osnovnoj i u srednjoj, i u strukovnoj školi i u gimnaziji, pa imam uvid u sve programe. Smatram da u školstvu ne bi trebalo puno mijenjati jer često čujem od učenika koji su otišli u strane zemlje da po znanju ne zaostaju jer naš program puno toga nudi. Također, s nama je dugo vremena na ispravljanju matura bila kolegica koja je radila u međunarodnom programu 15. gimnazije na engleskom jeziku. Ona nam je svjedočila kako su njezini učenici ocjenjivani izvan Hrvatske i postizali odlične rezultate – a školovali su se po našem programu. Dakle, on sigurno nije loš. Ja bih u njega samo ugradila ono što sam maloprije rekla, dala više prostora nastavniku, a trebalo bi i postići veću povezanost Nacionalnog centara za vanjsko vrednovanje s Agencijom i Ministarstvom. Ono što mislim da je najveći problem i što me duboko žalosti jest činjenica da danas jednostavno previše toga zaokuplja učeniku pažnju pa se ne stigne ili ne želi posvetiti stjecanju znanja kao prijašnje generacije.

Na početku karijere radili ste u našoj školi. Možete li nam ispričati nešto o tom periodu?

Diplomirala sam 1973. Prvi posao dobila sam u čakovečkoj graditeljskoj školi. Nakon par mjeseci preselila sam se u Križevce jer je moj suprug već ovdje radio. I tako su od 1973. do današnjeg dana Križevci moj dragi drugi dom. Ovdje sam 1974. najprije radila u Sokolovcu u osnovnoj školi i to mi je bilo prekrasno iskustvo. U ovoj zgradi u kojoj je vaša današnja škola bile su Gimnazija i Škola učenika u privredi (ŠUP). Ja sam došla raditi u Školu učenika u privredi i tu sam stjecala prva ozbiljnija iskustva. U to vrijeme razredi su imali 38 pa sve do 42 učenika! Osim hrvatskoga jezika predavala sam povijest likovne umjetnosti i povijest glazbene umjetnosti.

Nastavljate raditi na promicanju čitanja.

Da, čitateljski klub „KriČak” pri Gradskoj knjižnici „Franjo Marković” već šestu godinu aktivno radi. Vrlo sam ponosna, zahvalna i sretna što sam član toga kluba. Nažalost, posljednjih godina rada u školi već sam primjećivala da učenici sve manje čitaju, što se i odrazilo na pismenosti. Kad vi, djeco, dobijete lektiru, brže-bolje na mobitelu pročitate sažetak. Vjerojatno 90 % učenika tako radi, a ne znate koje vam bogatstvo ta knjiga nudi. Ona nije bez razloga u lektiri, ona vas može poučiti, ona vas može usmjeriti, ona može reći što je dobro, a što loše, a ono što je najvažnije, lektira je zapravo skladište misli, zaokruženih rečenica koje oblikuju čovjeka. Moja je temeljna preporuka: čitajte sve! Što pročitate, ostaje vam kao trajna vrijednost! Ja se do dana današnjeg s radošću sjećam upravo prvih lektira koje sam pročitala.

Kakve su danas vaše veze sa školom i obrazovanjem?

Odlaskom u mirovinu 2016. manje, ali i dalje  pratim sve promjene u nastavi hrvatskoga jezika jer sam još  punih šest godina radila u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje. Srednjoškolsko gradivo pratim razgovarajući s unukom. Osjećam da bih još  mogla raditi s mladim ljudima. Željela bih vas zamoliti da prenesete svojim školskim kolegama jednu misao koju često vrtim u glavi, a to je da smo mi stariji određeno skladište mudrosti, da imamo mnogo iskustava koje bismo mogli podijeliti s vama. Naprimjer, bilo bi lijepo kad bismo mi umirovljenici ponekad mogli doći na vaše sate razredne zajednice, razgovarati s vama i prenositi vam svoja iskustva i znanja.

Profesorica Milas, profesorica Valec-Rebić i novinarke

Tekst: Iva Koprić, 7. r.
Fotografije: MVR; Romana Erhatić, prof.