Učiteljica Fržović proglašena najtrenericom godine
Učiteljica Marjana Fržović dobila je priznanje Grada Križevaca za najbolju sportsku trenericu u 2017. godini. Tu je uglednu nagradu dobila jer je njezina rukometna ekipa prošle godine na državnom natjecanju osvojila treće mjesto. Pogledajte što nam je ispričala o sebi, klubu i planovima za budućnost
Vaše su rukometašice osvojile treće mjesto na državnom natjecanju? Ispričajte nam o tome.
Prošle su godine moje rukometašice 2004. godišta i mlađe na državnom natjecanju u Poreču osvojile treće mjesto. Cijelu smo se godinu natjecale u ligi, u regiji sjever i tu nas je bilo 14 ekipa. Kao trećeplasirana ekipa otišle smo na državno. Na završnom natjecanju bilo je 16 ekipa, u četiri dana odigrale smo šest utakmica. Bilo je dosta naporno, ali postigle smo velik uspjeh – treće mjesto.
O kakvoj se točno ligi radi?
To su državne lige koje razigravamo i koje nam omogućavaju plasman na državno prvenstvo. To je jedinstvena liga podijeljena u tri regije: jug, zapad i sjever. Za državnu ligu natjecala su se četrdeset i dva kluba. Jako je velika konkurencija, osobito kad se uzme u obzir da je u svakoj ekipi 15 djevojčica, a prošle su godine dvije naše djevojčice bile u najboljoj sedmorci. Rukomet je sport koji dosta privlači mlade, dosta gradova ima klubove. Teško je uopće izboriti plasman na državnom, a kamoli osvojiti neku medalju.
Rukometna ekipa koja je osvojila treće mjesto na državnom natjecanju.
Što vam znači nagrada koju ste dobili?
To je veliko priznanje, samo ja sam nakon primanja priznanje otišla do svoje ekipe i rekla im da su ga one zaslužile, bez njih to priznanje ne bih dobila.
Križevački klub u usponu
Koliko je djece u klubu?
Trenutno u klubu imamo oko 90 djevojčica, najmlađi uzrast su nam djevojčice rođene 2013. U sustavu natjecanja su nam godište 2008. i 2009. u mini rukometu, 2006. i 2007. godište u regionalnoj ligi, 2004. i 2005. u državnoj ligi, 2002. i 2003. isto u državnoj ligi, i imamo seniorke.
Dakle, djevojčice su zainteresirane za rukomet?
Što se tiče broja djece, nemamo problema. Atraktivan je to sport, sport koji mnoga djeca razumiju i vole. Vide ga na televiziji pa požele igrati. Kad sam ja bila djevojčica, tako rano se nije igrao rukomet. Sada djeca već u drugom-trećem razredu osnovne škole imaju turnire mini rukometa u kojem mogu pokazati svoje sposobnosti. To je zapravo i smisao sporta, da se djeca druže, da idu jednom mjesečno na turnir, da žive za taj turnir i za te utakmice, gdje se bore i trude postići što je bolji rezultat, gdje i oplaču koji put kada dobiju udarac ili kada izgube. Kroz sport uče vladati svojim emocijama.
Kako izgleda rad u klubu?
Jako puno treniramo, a uvjeti su takvi kakvi jesu. Dvije generacije treniraju na pola igrališta. Treniramo tri puta tjedno, nemamo svaki dan trening, ali se trudimo. Naš klub trenutno funkcionira kao velika obitelj, gdje su veliki s malima, svi se međusobno znaju, svi jedni drugima pomažu. Osim mene treneri su kolega Darijo Sokač i kolegice Barbara Ehrenberger i Kristina Renjak. One rade s malim djevojčicama, ja radim 2004. i 2006. godište, a kolega Darijo vodi 2002. i prvu ekipu.
Koji su vam planovi za budućnost?
Cilj nam je državno, no teško da ćemo ga osvojiti. Ako ne bude u ovoj generaciji, bit će u nekoj drugoj. Ne opterećujem se time. Mi smo u tri godine tako veliki uspon napravili i zato sada imamo posljedice koje nam nisu u interesu, a to je da su nam tri djevojčice otišle igrati u Podravku. Moja je vizija da u sljedećih desetak godina stvorimo prvoligašku ekipu, kako bi nam najbolja djeca ostajala u klubu, a ne da moraju otići dalje zato što su dobri. Mi trenutno imamo pomladak, ali nemamo prvu ekipu. Zato nam treba par godina da stvorimo prvu ekipu i da paralelno pripremamo pomladak. Ne možemo odjednom stvoriti prvoligaške igračice, ako one nisu od malena počele trenirati i postizati rezultate. Sad pokušavamo uloviti taj kontinuitet, pa ako nam iz svake generacije ostane pet djevojčica, imat ćemo bazu za prvoligašku ekipu.
Učiteljica Marjana sa svojim rukometašicama.
Rukometom od djetinjstva
Kad ste se počeli baviti rukometom?
Počela sam trenirati rukomet u petom razredu u svojoj školi, Osnovnoj školi Ivane Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu, u kojoj se tradicionalno igrao rukomet. U sedmom razredu počela sam trenirati u Rukometnom klubu Slavonijatrans. Imala sam nekih ponuda za druge klubove, ali sam tijekom cijelog školovanja ostala u tom klubu. Negdje u sedmom razredu sam odlučila da želim ići na Kineziološki fakultet, koji se tada zvao Fakultet za fizičku kulturu. Zato sam i upisala srednju školu odgojno-obrazovnoga smjera kako bih što lakše upisala željeni fakultet.
I sve je išlo po planu?
Da, 1991. je počeo rat, a ja sam se upisala na fakultet. Dok sam studirala, cijelo vrijeme sam igrala. Prvu godinu u Trešnjevci, a nakon toga sam prešla u Karmon Zaprešić. To je bio klub koji je nastao tako što je došlo nas par cura iz Trešnjevke. U jednoj smo godini otišli u prvu ligu i napravili velik rezultat. Trenirao nas je Nenad Šoštarić, koji je trenutno trener Hrvatske rukometne ženske reprezentacije. Tamo sam bila dvije godine, dok nisam ozlijedila koljeno. Tada sam otišla u Voltino Končar, to je bila prva B liga i tamo sam igrala još dvije godine. Kad sam apsolvirala na fakultetu, vratila sam se u Slavonski Brod jer su me zvali da dođem igrati i odigrala sam još jednu sezonu, a onda je izašao natječaj za učitelja tjelesne kulture u ovoj školi.
Bavili ste se i drugim sportovima?
U životu sam se još bavila košarkom, a da je u Slavonskom Brodu bio zatvoreni bazen, rukometom se ne bih nikada bavila, nego plivanjem. To mi je bio sport broj jedan. Čak me za vrijeme studija Zlatko Šimenc zvao da dođem igrati u vaterpolo klub. No uz sve svoje obaveze, nisam mogla. Mene je rukomet odškolovao. Dok sam studirala, bio je rat, moji su roditelji u Slavonskom Brodu ostali bez posla, brat mi je počeo studirati… Da nije bilo rukometa uz koji su mi plaćali stanarinu i dom, ne bih niti mogla studirati. Takva su tada vremena bila.
A kad ste došli u Križevce?
Došla sam u Križevce prije dvadeset godina. Budući da je moj suprug živio i radio ovdje, a ja sam bila primljena na natječaju za učiteljicu, odlučili smo da ćemo se skrasiti u Križevcima. Tada sam prestala aktivno igrati rukomet, ali sam donijela odluku da ću, ako ja ne mogu igrati, svoje znanje prenijeti na djecu. Počela sam trenirati djecu najprije u školi, a zatim je u sljedeće dvije godine preraslo u rukometni klub.
Spomenuli ste ozljedu. Je li rukomet grub sport?
Vrlo su česte ozljede. To je specifični sport u kojem rade ruke i noge, i dosta je agresivan. Ima jako puno kontakata s protivničkim igračima. Ozljede su posljedica toga.
Kako to da se onda toliko djevojčica odlučuje za rukomet?
Nasreću, mi s ozljedama nemamo problema. Treba dobro pripremiti treninge i treba djevojčicama dati mogućnost da se odmore kako bi imale snage za nove napore. Važno ih je pripremiti da spremne ulaze u duele i da ne dozvole da ih netko ozlijedi.
Dodjela priznanja za najtrenericu godine.
Cilj je mlade ljude osposobiti za život
Koje kvalitete mora imati dobar trener?
E, kad bih znala, ja bih već bila dobar trener (smijeh)! Ja mislim da biti dobar trener ne znači samo dobro ih trenirati. Rukomet je ekipni sport, u kojem rezultate ne stvaraju pojedinci nego ekipa. Meni je najbitnije da one budu ekipa, da dišu jedna za drugu, da surađuju u svakom trenutku, i kad gube, i kad pobjeđuju. Da se znaju veseliti pobjedi i da znaju podnijeti poraz. Trudim se prenijeti im puno znanja, ali to sve mora biti podređeno ekipi. Ne mogu reći da je to što su osvojile treće mjesto na državnom rezultat nekakvih vrhunskih rukometašica, nego su one jednostavno na tom turniru jednako disale, radile jedna za drugu i bile podređene jedna drugoj. I zato su došle do takvog rezultata.
Je li vam bilo draže igrati ili sada trenirati druge?
Bolje je igrati jer je drukčiji doživljaj. Kao trener gledaš i znaš šta treba napraviti, a ne možeš ništa, onda je jako teško. Ali, sve ima svoje zadovoljstvo. Meni je kao učiteljici, kao mami i kao trenerici prvenstveni cilj od djece napraviti ljude, osposobiti ih da budu samostalni u životu, da završe škole, a rukomet nek im pomogne u tome. Bez obzira što sam trenerica, meni nije u cilju od njih napraviti vrhunske rukometaše. Ja hoću da oni budu ljudi i to oni znaju. Na tim osnovama pokušavamo održati klub.
Jesu li možda neke djevojčice koje su počele igrati kod vas u klubu nastavile dalje i postigle neke veće rezultate?
Naše tri igračice, Jelena Kajfeš i Dora i Larisa Kalaus, igraju u klubu Lokomotiva. Jelena je završila Kineziološki fakultet, a Dora i Larisa još studiraju. Prošle su godine osvojile Challenge Cup koji se igra na nivou Europe. A u našem su klubu krenule, to su plodovi našega rada.
U razgovoru s novinarkama.