Nije se lako kretati pokrivenih očiju

Učenicima su se predstavila dva sportaša Sportskog saveza invalida Koprivničko-križevačke županije, Vladimir Leško i Vladimir Ivezić, koji su im ispričali svoje životne priče.

Bračni par Leško

– U invalidskim sam kolicima završio zbog bolesti. Izgubio sam nogu. Moja je obitelj to prihvatila jako teško, ali su se s vremenom navikli. U kolicima nisam od početka bolesti, nego zadnje tri-četiri godine – ispričao nam je Vladimir Leško.
Vladimir se osim u svakodnevnim poslovima izvrsno snalazi i u sportovima.
– Sve poslove radim u invalidskim kolicima. Kuham, perem suđe, vozim auto, obrađujem vinograd, a u izvođenju nekih poslova mi pomaže asistentica. Bavim se sportom, sada mi je važna viseća kuglana. Nekada sam se bavio i pikadom, ali sam prestao zbog bolova u ruci – izjavio je Vladimir.

S Vladimirom je došla i njegova supruga Barbara Fuček Leško, koja nam je rado ispričala svoju životnu priču.
– Ja sam rođena kao invalid. Majka mi je umrla kada sam imala šest godina. Pošla sam u školu tek s dvanaest godina, ali sam zato bila odlična učenica. Sudbina mi je poslala najboljeg učitelja na svijetu. Kad sam išla u školu, nisam imala ni kolica ni proteze. Moj učitelj je od roditelja dobio bicikl jer je s odličnim uspjehom završio učiteljsku školu i rekao je da će svaki dan dolaziti po mene i voziti me u školu i iz škole. Zahvaljujući njemu, u jednoj sam godini završila pet razreda! Srednju sam školu završila u Sisku, a zatim pravni fakultet.

Saznali smo i kako se upoznala sa suprugom.
– S Vladimirom sam se srela u bolnici za izradu proteza 1984. godine. Doktor me je molio da mu kao pravnica pomognem oko naplate proteze jer je on došao iz vojske u bolnicu i nije nigdje radio tako da nije bio u mogućnosti da ju plati. Vjenčali smo se 1989. godine, šest godina nakon što je izgubio nogu. Sretni smo, jako puno putujemo i družimo se s članovima udruge invalida – ispričala je gospođa Barbara.
I gospođa Barbara također je u sportskoj udruzi invalida od 1965. godine.

Bračni par Leško

Vladimirova vojna ozljeda

Upoznali smo i Vladimira Ivezića iz Svetog Ivana Žabna.
– U prijašnjoj državi Jugoslaviji bio sam u vojsci i radio na visini od trinaest metara. Pao sam i povrijedio kralježnicu, ne osjećam noge i ruke. S osamnaest godina sam ostao u kolicima. Da prihvatim novi način života trebalo mi pet-šest godina. Svim je roditeljima teško prihvatiti kad se njihovom djetetu nešto dogodi, ali s vremenom su me prihvatili kao svaku normalnu osobu.

Novinarke s Vladimirom Ivezićem

– Nažalost, ne mogu raditi baš sve stvari sa svojim sinom kao ostali očevi, na mogu se loptati, plesati i te neke stvari koje se rade nogama, ali sve ostale stvari radim kao i ostale osobe. Sin mi ima 16 godina i ide u školu, supruga je za to vrijeme na poslu, a ja sam kod kuće domaćica. Pometem pod, usišem sobe, skuham ručak. Vozim i auto koji je prilagođen meni. Invalidnost na moj društveni život ne utječe uopće. Družim se, izlazim u grad, idem na roštilj k prijateljima, mogu čak i plesati na dva kotača – šali se Vladimir.

Vladimir je, također, i vrlo uspješan sportaš.
– Sportom sam se počeo baviti zato što me to veseli i opušta. Već četiri godine treniram stolni tenis i vrlo sam zadovoljan svojim napretkom. Na prvenstvu Hrvatske ove sam godina bio drugi. Volim i druge sportove, ali stolni tenis mi je prva ljubav. Trenirati sam ga počeo 2009. godine. Postigao sam puno uspjeha, bio sam i državni prvak i nominirali su me za sportaša županije s invaliditetom.

Zanimalo nas je koliko je naš grad prilagođen osobama s invaliditetom.
– Član sam Udruge invalida Križevci i zahvaljujući nastojanjima Udruge, posljednjih desetak godina Križevci su se jako potrudili prilagoditi osobama s invaliditetom. Gotovo da nema mjesta na koje ne bismo imali prilaz – zaključio je Vladimir.

Učenici su pokušali igrati stolni tenis u kolicima

Tekst: Marija Harča, 5. a
Fotografije: Ema Golubić, 5. a