Vukovar – hrvatski heroj

Osmaši su 19. i 20. veljače bili na terenskoj nastavi u Vukovaru. Pročitajte kako su doživjeli Grad Heroj!

Učenici 8. razreda naše škole imali su priliku 19. i 20. veljače posjetiti Vukovar i naučiti mnogo toga o Gradu Heroju. Tijekom boravka u Vukovaru razgledali su Muzej vučedolske kulture te mjesta vezana uz stradanja u Domovinskome ratu: Memorijalno groblje žrtava Domovinskoga rata, Vukovarsku bolnicu, Vodotoranj, Ovačaru, Velepromet i Spomen-doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti. Na terenskoj nastavi pratili su ih učiteljice Danijela Zagorec, Marijana Fržović, Katarina Mijić, Gorana Podravec i Ana Tkalčec te učitelji Josip Žulj, Leo Kranjec i Tihomir Pleše.

Učenici i učitelji bili su smješteni u hostelu Dubrovnik, koji se nalazi na prostoru nekadašnje vukovarske vojarne. Prvoga dana razgledali su Muzej vučedolske kulture iz metalnog doba, nazvan je po nalazištu Vučedol iz kojeg je i vučedolska golubica, simbol grada Vukovara.

Posjetili su i Memorijalno groblje žrtava Domovinskoga rata, koje je ujedno i najveća masovna grobnica u Hrvatskoj. Na groblju je 938 bijelih križeva jer je toliko tijela pronađeno i iskopano na tome mjestu. Osim upoznavanja davne povijesti Vukovara, učenici su slušali predavanje o Domovinskom ratu.

Posjetili su i Vukovarsku bolnicu, u kojoj se od 2006. godine nalazi muzejska izložba Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. Na bolnicu je tijekom rata prosječno padalo oko 70 do 80 granata dnevno, zato su liječnici morali liječiti i operirati u podrumu. Vidjeli  su i Vodotoranj, simbol stradanja koji je pogođen sa 600 projektila.

Iz ovog posjeta Vukovaru naučili su da je rat veliko zlo u kojem stradaju mnogi nedužni ljudi i dolazi do velike materijalne štete.  Domovinski rat, a i u ostali ratovi, ljudima bi trebala biti pouka da se takvo što više nikada ne ponovi.

Tekst i fotografije: Lea Štragelj, 8. r.

Pročitajte i jedan sastavak učenice 8. e razreda:

Moj doživljaj Vukovara

Večer prije samog polaska u Vukovar obuzela me prava znatiželja. Do sada sam često nailazila na priče o Vukovaru koje su bile strašne zbog protjerivanja, ubojstava, rušenja… Ma stvarno dramatična i ružna povijest, pomislih svaki put.

Bio je utorak 19. veljače 2019. Probudila sam se prije šest. Brzo sam se spremila i za desetak minuta već smo bili na školskom dvorištu. U svoj toj snenosti i uzbuđenosti bila sam zapravo i nekako zadovoljna u trenutku kada sam napokon sjela u autobus. Nakon nekoliko sati stigli smo u hostel „Dubrovnik”. Jedva sam povjerovala u činjenicu da ću spavati u preuređenoj spavaonici bivše vojarne. Ručali smo, a nakon ručka u jednoj od kongresnih dvorana odslušali smo višesatno predavanje. Dobro, priznajem, bilo je zanimljivo slušati, ali s obzirom na rano buđenje tog dana i dugo putovanje, doista sam jedva izdržala do kraja. No, saznanja o žustroj obrani voljenog grada nikada neću zaboraviti.

Sljedeće odredište bio je Muzej vučedolske kulture. Osim što smo tamo ostali očarani kulturom življenja od prije čak dva tisućljeća prije Krista, zaprepastili smo se, barem većina nas, vidjevši po prvi put u životu prave ljudske lubanje i kosture. Odjeća i obuća posebno su mi ostale u sjećanju. Moram istaknuti da i danas srećem osobe s vrlo sličnim stilom odijevanja.

Vratili smo se u hostel i večerali. Zatim smo morali ići u disko. Taj dio sam zaista teško odradila. Došlo je vrijeme i za spavanje. Sutradan smo imali organiziran posjet Vukovarskoj bolnici koja je u vrijeme kobne 1991. godine bila jedino utočište ranjenima, koji su imali tu sreću da stignu do nje. U podrumu bolnice dočaran je život tadašnjih liječnika, sestara i ranjenika.

Kasnije istog dana autobusom smo stigli na Memorijalno groblje žrtava Domovinskoga rata. Tek tada me obuzela jeza jer sam shvatila koliko je nevinih civila stradalo te koliko se branitelja borilo do smrti. U spomen svima njima tamo je podignut „zračni križ” i gori im vječni plamen.

Još jedan spomenik poginulima nalazi se na istočnom dijelu Vukovara, na farmi Ovčara. Tamo je bio počinjen najveći zločin u Domovinskom ratu. Iz te masovne grobnice ekshumirano je više od 250 tijela i zatim pokopano na vukovarskom groblju.

Posjetili smo i hangare poduzeća Velepromet koji su tijekom rata služili srpskim agresorima kao koncentracijski logor za zatočeno stanovništvo. Iz njih sam se žurila izaći, pogotovo nakon što sam spoznala da su tu vladali samo strah, agresija i smrt. Potom smo se uputili prema Borovom naselju. Putem sam razmišljala: Zar još te strave? Kakvi su to bili ljudi koji su sve to učinili? Jesu li to uopće bili ljudi? I da, naravno, tamo su vidljivi ostaci borbe i stradanja. Pitanja su se duboko u meni nizala jedno za drugim. Zar su ti jadni Vukovarci, ti heroji i obični ljudi bili toliko kažnjeni samo zato što su voljeli svoj grad?

Tom cestom smo došli do Spomen-doma hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti. Ta cesta dobila je ime „groblje tenkova” jer su naše obrambene snage tamo savladale najviše agresorskih tenkova.

Slijedio je povratak u vojarnu koja je sada pretvorena u vojni muzej. Pravi joj je naziv Memorijalni centar Domovinskoga rata. Tamo nam je bilo zanimljivo čemu je poslužilo ugodno i sunčano vrijeme. Tenkovi, kamioni, topovi, razno oružje, avion samo su dio još jedne fascinantne izložbe o Vukovaru i Domovinskom ratu.

Naravno, pošto je cilj izleta u Vukovar bio naučiti važan dio hrvatske povijesti, organiziran je kviz znanja. Došli smo u dvoranu u centru grada gdje smo pričekali da se prikupe i ostali učenici iz drugih škola. Jedan dječak i ja izabrani smo kao predstavnici naše škole. Započeo je kviz. Adrenalin mi je divljao. Zamislite dvanaest predstavnika iz šest škola koji žele postići što bolji rezultat! Slijedilo je dvadeset pitanja o Vukovaru. Doista sam se potrudila usprkos tremi i žamoru publike odgovoriti točno na što više pitanja prisjećajući se redom svega viđenog u protekla dva dana. Usprkos uloženom trudu riječki osmaši bili su za dva boda bolji. Mi smo osvojili drugo mjesto. Meni osobno to je bio dobar rezultat.

Pod ogromnim dojmom svega što sam vidjela i naučila tijekom ta dva dana zaključak je bio lak: Naš Vukovar je naš heroj, kao i naša Hrvatska.

 Nicole Jakopic, 8. r.