Avantura na tirkiznoj rijeci
Magdalena Ištok vodi vas na prelijepu rijeku Zrmanju. Zaronite s njome u hladnu i bistru vodu, zaveslajte u kanuu, istražujte biljni i životinjski svijet…!
Zakoračili smo u drugu polovicu kolovoza, moja obitelj i ja uživamo u posljednjim sunčanim danima našega ljetovanja. Polako mi je dojadilo slano more i zaželjela sam se malo osvježavajuće rijeke, stoga smo se uputili na već provjerenu destinaciju – na rijeku Zrmanju u mjestu Muškovci.
Krenuli smo iz naše kućice za ljetovanje u malom mjestu Rovanjska, u općini Jasenice. Mjesto je vrlo tiho, nema previše prolaznika. Nije zatrpano štandovima i kafićima. Jasno je vidljiva crkvica sv. Jurja, koja je biser starohrvatske sakralne arhitekture. Otkrila sam da je zamišljena kao sunčani sat i kalendar, a izdvaja se i ljepota njezine kupole i maloga zvonika koji gleda na mjesno groblje. More je u mjestu bistro, a noću se u njegovoj tamnoj modrini održavaju svjetlucave zvijezde. Na trenutke mi se čini da zvijezde izgledaju kao rasuti biseri.
Putem do rijeke nema baš zelenila, sušno je. Nema ni životinja jer vlada sparina. Kada skrećemo prema Zrmanji, pozdravlja nas stari Maslenički most. Njegov se crveni luk ističe na škrtome kamenjaru. Taj most za vrijeme bure pomaže svojem mlađem, betonskom bratu na autocesti Zagreb – Split.
Nakon dvadesetak minuta stigli smo na odredište, parkirali automobil na parkiralištu Restorana „Zrmanja” i uputili se prema kupalištu. Čuo se žamor ljudi iz daljine i šum slapa, do nas je dopirao miris svježe vode i bogatoga raslinja koje okružuje rijeku. Nestrpljivo smo čekali trenutak kad ćemo se baciti u zagrljaj rijeke.
Približivši se rijeci, najprije sam uronila ruku. Voda je tekla brzo, ruka mi se povijala nošena strujom. Koža mi se naježila od studeni. Nije me bilo strah vode, odlučila sam skočiti s daske, točnije skakaonice. Nakon dugog skakanja koje me vraćalo u djetinjstvo, poželjela sam istražiti dubinu rijeke. Uzela sam svoju masku za ronjene, duboko udahnula i zaronila. Bila sam smirena vidjevši oko sebe mnoštvo riba koje plivaju. Bilo ih je raznih vrsta, veličina i oblika. Zamišljala sam kako je njima lako u životu, iako zapravo nije. I mi ljudi smo, također, male ribe koje se bore i traže pravi put.
Kad sam se umorila od plivanja, došlo je vrijeme da razgledamo slap Berberov buk. Kako on nije blizu kupališta, jedini način da ga pobliže pogledamo jest da do njega doplovimo kanuom. Dvojica mojih prijatelja i ja odlučili smo ići sami. Budući da su snažniji, oni su veslali, a ja sam čuvala ručnike i, naravno, nadzirala ih. A ponajviše sam gledala veličanstveni krajolik. Rijeku okružuje bujno zelenilo, tek ponegdje je trava suha. Krave pasu, vidi se da uživaju u ovom danu, kao i mi. Oponašali smo ih i jedna nam je uzvratila pozdrav.
Voda nije bila više bistra jer je veća dubina, a po površini lelujaju lopoči. Ispružila sam ruku i dotaknula jednoga. Bio je nježan poput svile. Ispunio me osjećaj jedinstva s prirodom. Promatrala sam mnoštvo stabala koje okružuju rijeku. Neka stoje uspravno kao da se natječu tko će narasti veći. Druga su pak pogrbljena, izgledala su mi kao da ne žele više živjeti, i to me rastužilo. Prepoznala sam nekoliko vrsta: trstiku, glog, johu… Prijatelji su me poprskali veslom, htjeli su me uzrujati, ali nije im uspjelo.
Stigli smo do slapa. Opasno je kanuom prilaziti slapu pa smo ga pričvrstili za jedno stablo. Trebali smo proći po blatnjavu putu na obali. Bilo je toliko sklisko da sam se morala uhvatiti za stablo. Nasreću, uspjela sam proći neozlijeđena. Kada sam ugledala slap, zadivila me njegova ljepota koja oduzima dah. Taj zaglušujući šum, brzina i snaga kojom teče slap, prštanje vode i predivna prozirna boja slapa – mislila sam da sanjam. Zanemarila sam koliko je hladna voda i odmah uskočila. Osjećala sam se svježom, novom osobom. Popela sam se na veliko kamenje, sklisko zbog mahovine, i dotaknula slap. Moja smežurana ruka kao da je dodirnula istinsku radost.
Kada smo se vraćali sve je utihnulo. Čula sam samo kucanje svojega srca. Vratili smo kanu i počeli se spremati za povratak. Sunce se spuštalo i odlučila sam ga zabilježiti svojom kamerom. Na slici se jasno vidi tirkizna boja Zrmanje, koju je obojilo crvenilo zalazećeg sunca. Sunce kao da me je pozdravljalo u nadi da ćemo se ponovo susresti.
Muškovci i Zrmanja predivna su lokacija u Hrvatskoj koja me poučila nešto o životu, zahvaljujući životinjama i biljkama koje tamo prebivaju i rastu. Ribice su me poučile da trudom i radom možemo naći svoj pravi put. Slapovi su me poučili da uvijek možemo krenuti ispočetka i da trebamo posvetiti aktivnostima koje volimo. To je mjesto gdje sam s obitelji i prijateljima stvorila nezaboravne uspomene, mjesto koje će mi zauvijek ostati u najboljem sjećanju i koje ću rado opet posjetiti.
Tekst: Magdalena Ištok, 8. r.
Fotografije: Pixabay