„U svemu treba vidjeti dobru priču”
Posljednjeg dana praznika našu je novinarsku družinu posjetio novinar Podravskoga lista Admir Sinani. Želio je s nama razgovarati povodom velike obljetnica postojanja našega Izvora. Nakon što smo mu ispričale svoja iskustva o radu u novinarskoj družini, vratile smo se u ulogu novinara i mi njemu postavile neka pitanja
Kako ste postali novinar?
Kad je trebalo odabrati fakultet, još sam bio nezreo i nisam znao što želim. Više su me zanimali društveni predmeti, osobito povijest i sociologija. Zanimale su me supkulture, bio sam mladi panker, slušao hip-hop, u osnovnoj školi išao sam na Lidrano kao sporedni glumac (smijeh). Zato sam odlučio da ću ići na Filozofski fakultet. Na sociologiju se nisam uspio upisati pa sam upisao latinski jezik i fonetiku jer sam morao izabrati kuda dalje u roku od deset sekundi. Ali to nije bilo ono što sam htio i sljedeće sam godine upisao novinarstvo. Tad sam već znao da to želim raditi. I na kraju je, unatoč mojim mladenačkim nesigurnostima, ispalo da radim točno ono što volim
Kakvo novinarsko iskustvo imate?
Posljednje dvije godine radim honorarno kao novinar, prvo sam bio godinu dana na portalu Epodravina.hr, a sada radim za regionalni tjednik Podravski list. Bio sam autor i voditelj emisije Guerrila Radio Show na Radio Križevcima. Iako jako volim čitati novine, najviše me zanima Internet i digitalni svijet i tu vidim svoju, ali i budućnost medija.
Radite i u Udruzi K.V.A.R.K.
Pri kraju studija počeo sam raditi u Udruzi K.V.A.R.K. Tamo sam najprije organizirao koncerte, a kasnije i druga kulturna događanja, počeo sam se baviti aktivizmom i društvenim problemima. To je udruga koja se bavi mladima, kulturom i civilnom društvom, naša je strategija da su mladi inovativni nositelji novih ideja. Član sam i udruge P.O.I.N.T., oni su prvoborci lokalnog medijskog prostora na internetu s portalom Križevci.info.
Je li tko od vaših učitelja i nastavnika utjecao na vaš izbor zanimanja?
Ne bih mogao reći da je netko imao izravan utjecaj na moj izbor zanimanja. Ali bih izdvojio razrednika Marka Barića, on nam je uvijek davao savjet za život, upućivao nas kako spoznati sebe. Tada smo ga slušali s pola uha, ali ipak je ostalo nešto od tih riječi u našoj svijesti.
To znači da se u školi niste bavili novinarstvom?
Tijekom osnovne i srednje škole nisam imao dodira s novinarstvom. Iako mi se čini da su postojali neki školski listovi, mislim da nije bilo ovakve novinarske grupe kakvu imate vi, nego su se uzimali tekstovi svih učenika pa bi se birali najbolji radovi. Mi nismo imali mogućnost sudjelovati u kreiranju lista kako vi to danas radite. U ovakvome radu učite puno različitih i važnih životnih vještina.
U razgovoru s novinarkama Izvora.
Koje biste nam savjete dali kako bismo postali dobri novinari?
Dobro je imati više interesa, baviti se i drugim stvarima osim osnovnog posla. Ja sam se bavio organizacijom kulturnih događanja, glazbom, predstavama… i zato poznajem taj svijet puno dublje od nekih drugih novinara koji se time nikad prije nisu bavili. Bavio sam se i nogometom u mladosti, poznajem sport iznutra pa mi je puno lakše i stručnije pisati o sportskim događanjima. Uvijek se treba preispitivati, provjeriti jeste li bili objektivni i prikazali sve strane neke priče, obuhvatiti sve sudionike nekoga događaja. To je najčešća pogreška, da se nekoga izostavi ili se zanemari nečija priča. To nije u redu. I trebate vjerovati sebi, vidjeti dobru priču u svemu. Morate puno pisati i ići na teren, najviše se nauči u praksi, ja sam završio faks, ali više sam naučio u godinu i pol od svoje urednice na portalu Epodravina Kristine Kos i i sadašnjeg urednika Podravskog lista Roberta Mihaljevića.
Kako od ljudi dobiti dobre odgovore?
Treba s ljudima blago razgovarati, biti s njima prijatelj, potrebno je opustiti sugovornika. Tad dobiješ bolje odgovore. Važno se dobro pripremiti, ali i tijekom razgovora pratiti što vam osoba priča i postavljati mu potpitanja.
Kako nalazite teme o kojima ćete pisati?
Neke priče dođu same, npr. sportski uspjesi, neke treba iskopati poput političkih afera, a nekad treba i malo „mućnuti glavom”, na primjer ja sam se sjetio napisati priču o gospođi Flok, najstarijoj korisnici Gradske knjižnice „Franjo Marković”. Svi su prenijeli vijest o dodjeli priznanja članovima koji su najduže članovi, a ja sam se sjetio porazgovarati s najstarijom članicom.
Volite pozitivne priče?
Volim pozitivne priče, ali po svim mjerilima najčitanije su crne kronike. Ljude zanima u tim trenutcima da nije u pitanju netko njima bližnji, a drugo je što su znatiželjni. Obišao sam dosta sela s dobročiniteljicom Livijom Jakopović i vidio različite životne priče. Ljudi koji su zapali u probleme ili dugove ispričaju svoju stranu priče i tada se rasvijetli da nije sve njihova krivica. Neke od tih priča prošire se medijima i zna se dogoditi da onda cijela Hrvatska pomaže tim ljudima. Tako se novinarstvom može činiti dobre stvari.
Tekst o novinarima Izvora objavljen u Podravskom listu 15. 1. 2018.