Rođeni ste u Međimurju. Kako ste došli u Križevce?

Život me sasvim slučajno doveo ovamo. Nakon osnovne škole završene u Međimurju, birajući između par srednjih škola, odlučio sam se za poljoprivrednu školu ovdje u Križevcima. Dobio sam smještaj u Đačkom domu i tako je moja avantura s Križevcima počela 1982. godine.

Kako ste se odlučili trenirati atletiku?

Moj dodir s atletikom dogodio se također slučajno. Kada sam bio maturant, organizirao se kros u sklopu nekadašnje Pete armijske oblasti. Sâm sam se prijavio jer sam jednostavno osjećao da imam to u sebi. Nakon što sam na tom krosu pobijedio, došli su sa svih strana treneri koji su rekli da sam rođen za atletiku. Točno se sjećam datuma tog krosa – 20. 10. 1984., bila je subota. A ponedjeljak 22. 10. bio je prvi dan moga treninga u Atletskom klubu Križevci.

Osvajač ste prve medalje na svjetskom prvenstvu za neovisnu Hrvatsku. Ispričajte nam o tome.

Bilo je to Europsko dvoransko atletsko prvenstvo u Genovi 1992. Republika Hrvatska međunarodno je priznata 15. siječnja, a prvenstvo je bilo prvog vikenda u ožujku. Trčao sam pod hrvatskom zastavom i osvojio treće mjesto. To je prva pojedinačna medalja za neovisnu Hrvatsku na nekom službenom europskom ili svjetskom prvenstvu.

Pet puta ste nastupili na olimpijadi. Koja vam je olimpijada bila najdraža i zašto?

Najdraža mi je olimpijada održana 1992. u Barceloni. Trčao sam je pod hrvatskom zastavom i bilo je vidljivo jedinstvo, jedni smo druge bodrili, navijali kao jedan. Tada se to zajedništvo najbolje osjetilo, što je i razumljivo jer smo bili mlada priznata država i taj naboj domoljublja isijavao je iz svih nas. To je bila moja druga olimpijada, prethodno sam nastupio još pod bivšom državom Jugoslavijom 1988. u Seulu. Nakon Barcelone trčao sam na olimpijadama još triput: 1996. u Atlanti, 2000. u Sydneyju i zadnje 2004. u Ateni.

Olimpijske igre u Barcelomi 1992.

Nositelj ste hrvatskih atletskih rekorda. Na koji ste najviše ponosni?

Moja glavna disciplina bila je 1500 metara. U njoj i još na milju, na 2 km i na 3 km držim rekorde. Najviše sam ponosan na rekord u svojoj glavnoj disciplini jer je najvrjedniji u rangiranju atletskog bodovanja. Držao sam još neke rekorde, npr. na 5000 metara, ali je on oboren prije nekih 15-20 godina.

Koje biste uspjehe istaknuli kao najvažnije u karijeri?

Upravo ta prva medalja u Genovi mi je jako draga. Značajno je i dvoransko prvenstvo Europe u ožujku 1994. u Parizu gdje sam bio drugi. Također, 1994. sam na Europskom otvorenom atletskom prvenstvu u Helsinkiju osvojio broncu. Izdvojio bih još natjecanje u Torontu 1993. gdje sam bio treći u svijetu.

Prepoznajete li ovaj ruksak (ima natpis Pariz, 1994.)? Moj je tata kao srednjoškolac trenirao atletiku. Vi ste došli posjetiti Atletski klub Križevci i poklonili mom tati ruksak.

(Okreće ruksak i čita natpis.) Zanimljivo! Ne sjećam se ruksaka, ali je to sigurno bilo nakon dvoranskog prvenstva u Parizu na kojem sam osvojio srebro. Pozdravi tatu!

Ruksak koji je Zorko poklonio Filipovom tati

Ruksak koji je Zorko poklonio Filipovom tati

Kažu se da je tzv. ratarska šuma kolijevka križevačke atletike. Biste li se složili? 

Da, složio bih se! Većina mojih treninga odvijala se u toj šumi. U njoj postoji krug od 1500 m koji ima idealne uvjete, za vrijeme velikih vrućina unutra je hlad, zaštićen je od vjetra, a zemljana podloga puno je zdravija od asfalta. Napravio bih deset krugova, što bi zajedno s dolaskom do šume i povratkom do stadiona bilo nekih 18 km, i to bi bio moj srednji trening. Stvarno sam u njoj uživao trčati. Čak smo znali uzeti lopate, krampove i motike u ruke pa poravnati stazu tako da je bila ravna kao pista.

Jeste li imali kakvu sportsku ozljedu? Kako se to dogodilo? Kako ste se liječili i jeste li se nakon te ozljede potpuno oporavili?

Nakon godinu dana treniranja imao sam operacijski zahvat na mišiću ispod koljena. Najprije liječnici nisu znali što mi je zapravo, a onda sam 1985. trčao tri mitinga u Helsinkiju. Budući da sam poslije svake utrke šepao, otišao sam u ambulantu i tamo naišao na odličnog doktora. Pitao me odakle sam i preporučio mi dr. Marka Pećinu koji se bavio sportskim ozljedama. Po povratku u Hrvatsku kontaktirao sam profesora i on me nakon par dana operirao. Trebalo je osloboditi jedan dio ovojnice koja me stezala. I bol je odmah nestala, a mučio sam se s time pola godine. I s godinama su, osobito pri kraju karijere dolazile druge povrede. Imao sam stres frakturu navikularne kosti, a profesionalno trčanje morao sam napustiti jer mi je pucao list desne potkoljenice.

Koji je vaš sportski uzor?

Moj sportski uzor u ono vrijeme je bio Saïd Aouita, vodeći trkač iz Maroka na tim srednjim prugama, jedini čovjek u svijetu i do sad, znači tridesetak godina kasnije, koji je osvojio medalju s olimpijskih ili svjetskih prvenstava i na 800 m i na 5000 m. To nikome nije uspjelo osim njemu do dana današnjeg.

Ne natječete se od 2005., no trenirate i dalje. Čime se sada bavite?

Nažalost, zdravstvena situacija koju sam prije spomenuo mi ne dozvoljava, ali i dalje trčim rekreativno. Još godinu dana nakon prekida karijere dolazio sam svaki dan na stadion, u atletski klub. Dvadeset godina proboravio sam tamo i jednostavno mi je bila navika dolaziti. Sada sam već 3-4 godine trener u istom atletskom klubu, u međuvremenu sam završio školu za trenera. Vodim grupu srednjoprugaša i sretan sam i zadovoljan što svoje iskustvo mogu prenijeti na mlade naraštaje. Ujedno sam i tajnik Zajednice sportova Koprivničko-križevačke županije.

Što biste na kraju poručili današnjim generacijama?

Svima bih preporučio da se što više bave sportskim aktivnostima, ne mora to biti nužno trčanje. Smatram da bi stvarno bilo šteta da im prođe djetinjstvo bez bavljenja sportom. A ujedno znamo i da je sport zdravstveno koristan.

Tekst: Filip Sučić, 5. r.
Fotografije: MVR