„Isprobala sam tradicionalni engleski popodnevni čaj, ali ne i haggis”

Učiteljica engleskog jezika Gordana Horvat Mesić zaljubljenica je u Veliku Britaniju pa ju je više puta posjetila. Zamolili smo je da nam ispriča svoje dojmove.

Najzapadnija točka Irske

Sjećate li se prvog putovanja na koje ste išli?
Prva putovanja kojih se sjećam bila su obiteljski odlasci na more. Godinama smo ljetovali u odmaralištu na otoku Krku, u mjestu Punat. Uz to odmaralište vežu me jako lijepa sjećanja. Sjećam se vrućih ljeta, kupanja, zajedničkih obroka, igre do kasno u noć na obližnjem igralištu.

Koje je bilo vaše prvo putovanje izvan Hrvatske?
Kad sam se zaposlila i imala svoj novac, moj suprug (koji mi je tad još bio dečko) i ja odlučili smo putovati u Irsku. To je bilo davne 2007. godine.

Nismo sreli sv. Patrika

Kako ste doživjeli Irsku?
Samostalno smo organizirali putovanje od dvanaest dana. Napravili smo krug po cijeloj Irskoj. Obišli smo puno različitih mjesta. Proveli smo najprije tri dana u Dublinu gdje smo posjetili muzeje, galerije, Trinity koledž. Tamo smo prvi put iskusili smještaj u hostelima. U to vrijeme smo više pazili na budžet. (smijeh)

Koja je razlika između hotela i hostela?
Hostel je jedna vrsta jeftinijeg hotela. Otprilike ima dvije zvjezdice i nudi mogućnost da više ljudi spava u spavaonicama, od četiri do petnaest osoba. Obično su kreveti na kat, uz koji su ormarići za vrijedne stvari. Kupaonica može biti uz sobu ili je zajednička za cijeli kat. Većina hostela ima kuhinju gdje si možeš pripremiti obrok.

Što ste vidjeli od prirodnih ljepota?
Najviše su me se dojmile Moherske hridi. To su izuzetno visoke stijene. Gledaju na Atlantski ocean. Na jednom dijelu obitava dosta ptica i to je zaštićeno područje. Cijela ta zapadna obala je jako lijepa. Imaju prekrasne plaže, ali uvijek puše vjetar. Jako mi se svidio tzv. Prolaz divova (Giant’s Causeway) u Sjevernoj Irskoj. Postoji legenda o dvojici divova koji su se posvađali.

Možete li nam ispričati tu legendu?
Jedan div bio je u Škotskoj, a drugi u Irskoj. Bacali su kamenje kako bi napravili most, htjeli su se naći na pola puta i potući. Od tog kamenja nastali su stupovi šestokutnog oblika koji se okomito poput stepenica spuštaju u more. Zapravo su nastali vulkanskim erupcijama.

Jeste se okupali u Atlantskom oceanu?
Iako smo bili ljeti, temperature su 15 – 20 stupnjeva. Nismo se kupali, samo smo umočili noge jer je voda ledena, a mi nismo navikli na to. S druge strane, neki su ljudi ulazili u more, surfali, ali su imali neoprenska odijela.

Što biste izdvojili kao najljepše mjesto koje ste vidjeli?
Jedno od najljepših mjesta svakako je knjižnica na Trinity koledžu. Često se može vidjeti na internetu gdje se spominje kao jedna od najljepših knjižnica na svijetu. U njoj se drži velik broj starih knjiga, uključujući The Book of Kells, koja je jedna od najstarijih zapisa na keltskom jeziku. Police s knjigama sežu sve do stropa. Ja sam veliki ljubitelj knjižnica i zaista me oduševila.

Knjižnica na Trinity koledžu

Jeste li posjetili tradicionalni irski pub (krčmu)?
Da, bili smo u pubu. Najbolji su pubovi u malim mjestima jer su autentični. Ljudi su jako otvoreni, druželjubivi. Bili su izuzetno ljubazni prema nama. Hrvatsku povezuju s nogometom, naravno!

I za nas Hrvate turisti kažu da smo otvoreni i ljubazni. Ima li još kakvih sličnosti između nas i Iraca?
Irci imaju zanimljivu povijest koja je slična hrvatskoj. Oni su proživljavali sukobe s Englezima i borili se za svoju neovisnost i jezik. I danas su u Irskoj nazivi gradova dvojezični. Iako je engleski služben jezik, još uvijek se uči i stariji irski jezik koji je u potpunosti različit od engleskog.

Kakvo je vrijeme u Irskoj?
U jednom danu može biti i kiša i sunce. U 10 minuta se vrijeme promijeni, tako da treba imati svu opremu, i kratke rukave, i jaknu, i kišobran. U Dublinu nam je jedan vodič dao kratku poduku o njihovu vremenu: „ Ako ne vidite planinu Wicklow, pada kiša. Ako je vidite, padat će kiša.”

Čuli smo da u Irskoj ljudi baš ne nose kišobrane.
U usporedbi s nekim drugim zemljama, u Irskoj se manje nosi kišobran. Obično ljudi imaju kabanice, ili se sklone od pljuska u neki haustor, dućan ili slično.

Jeste li sreli sv. Patrika? 🙂
Nismo sreli sv. Patrika, ali smo posjetili katedralu sv. Patrika, zaštitnika Irske. To je najveća katedrala u Irskoj sagrađena u 12. stoljeću. Na tom mjestu je Patrik pokrštavao Irce. Jedna povijesna zanimljivost: tijekom svog  vojnog pohoda Oliver Cromwell je u toj katedrali držao konje kako bi pokazao svoj prijezir prema Irskoj Crkvi. Znate li da je tamo pokopan Jonathan Swift koji je napisao Gulliverova putovanja?

Neplanirano na olimpijskim igrama

Upoznali ste i ostatak Ujedinjenog Kraljevstva.
Da, suprug i ja smo 2012. tri tjedna bili u Engleskoj i Škotskoj, a prošle godine smo ponovili putovanje s djecom. U prvom posjetu proveli smo najprije četiri dana u Oxfordu. Potom smo išli do jezera i nacionalnog parka na sjeveru Engleske koji se zove Lake District. Zatim smo išli još na sjever, u Škotsku, gdje smo obišli Glasgow, najveći grad u Škotskoj i treći najveći grad u Ujedinjenom Kraljevstvu. Obišli smo i jezero Lomond. Bili smo u gradu Obanu, iz kojeg smo išli na izlet po otocima na zapadnoj obali. Posjetili smo otoke Skye, Lewis, Harris te otočiće Mull,  Iona i Staffa (otok sa šesterokutnim bazaltnim stupovima poput onih u Irskoj, koji je poznat kao kolijevka kršćanstva u Škotskoj). Na kraju smo napravili još krug po visočju Highlands i završili na festivalu u Edinburghu.

O kakvom je festivalu riječ?
Tijekom kolovoza održava se više festivala, kazališnih, filmskih, književnih, likovnih, čak i festival vojnih bendova. Edinburški festival Fringe je najveći svjetski festival izvedbenih umjetnosti. Izvode se različite predstave u kazalištima, ali i performansi na ulicama, u pubovima, u muzejima… To je zbilja jako lijep doživljaj jer mogu sudjelovati i posjetitelji. I mi smo svi na neki način sudjelovali. Prvi dan je zabavljač pozvao mog muža kao asistenta. Cirkusirali su dvadesetak minuta. Sljedeći dan mađioničar je pozvao stariju kćer da mu asistira. Stajala je pred gomilom i slušala njegove naredbe na engleskom i asistirala. Ja sam dobro prošla – nisam morala stati pred publiku! Posudila sam mu svojih 5 funti koje je on pretvorio u 10. Treći dan je neki zabavljač pozvao najmlađu kćer koja mu je dobacivala kolutove. I ne, nismo davali nikakve migove da nas pozovu!

Spomenuli ste Oxford. Što ste tamo doživjeli?
To je sveučilišni grad s predivnom arhitekturom. Tamo smo se našli s mojom prijateljicom s faksa koja nas je provela po nekoliko koledža. Kako je radila tamo u administraciji, imali smo priliku dobiti puno insajderskih informacija. Razgledali smo prekrasnu Bodleian knjižnicu i izložbu o slavnom piscu Charlesu Dickensu. Imali smo priliku vidjeti mjesta gdje je sniman Harry Potter – dvorišta uz koje se nalaze natkriveni hodnici (tzv. cloisters), blagovaonicu i stubište. Potom smo posjetili nekoliko poznatih pubova, npr. pub u kojem su snimali detektivsku televizijsku seriju Inspektor Morse i pub u koji je zalazio poznati književnik John R. R Tolkien, pisac za Gospodara prstenova.

Kakav je doživljaj biti u prostoru u kojemu je boravio svjetski poznat pisac?
O tom pubu mogu ispričati anegdotu! Dakle, došli smo u pub i htjeli nešto pojesti. Kad smo naručivali, shvatili smo da je konobar Srbin. Naravno, počeli smo razgovarati. Zamolili smo ga da nam preporuči jelo, a on nam je uz smiješak rekao: „Ne želite jesti ovdje.” Nismo otprve razumjeli što hoće reći pa smo ga uvjeravali da smo gladni i da želimo jesti. On je ponovio: „Ne, ne želite jesti ovdje.” Tad smo shvatili da nam govori o kvaliteti hrane. Pored njega je bio kolega konobar, pa nije mogao otvoreno reći. No njegov smiješak nam je rekao: „Popijte piće i jedite drugdje.” Tako da smo drugdje jeli.

Vidjeli ste i London?
U Londonu smo bili tri puta. Obišli smo Westminster, Big Ben, šetali smo se pored kotača London Eye, potom uz rijeku Temzu do milenijskog mosta i katedrale svetog Pavla. Posjetili smo Covent Garden, prelijepu četvrt poznatu po blizini kazališta, tj. opere. Istražili smo londonske muzeje, galerije i zanimljive uličice.
Jednom prilikom kad smo išli gledati smjenu straže u Buckinghamskoj palači, dogodilo se nešto zanimljivo. Kako smo se približavali palači, vidjeli smo rijeku ljudi pa smo se čudili kako je moguće da svi idu na smjenu straže, pa nije to baš tolika atrakcija! Uskoro smo shvatili da smjene straže neće biti zato što je uz palaču prolazila olimpijska biciklistička staza za triatlon. I tako smo stali u gomilu i gledali utrku. Evo, sad možemo reći da smo bili na olimpijskim igrama. Neplanirano.

Koja su vam najljepša sjećanja uz Škotsku?
Sjećam se prvog posjeta Edinburghu. Vozimo se u grad. Sunce prži. Izlazimo iz autobusa i prvo što čujemo su gajde. To je baš prava dobrodošlica u grad. Edinburgh je poznat kao grad znanosti. Imaju poznato sveučilište. U prošlosti su imali puno liječnika koje su radili medicinska istraživanja. Čak su uz to vezane i jezive priče. Jedna je od njih da su liječnici kupovali leševe kako bi mogli raditi eksperimente. To su iskoristili neki zli ljudi, ubojice, i odlučili napraviti posao. Ubijali su ljude i prodavali tijela. A od lijepih priča spomenula bih otočić Staffa. To je prekrasan i nenastanjen otočić na kojemu se nalazi Fingalova špilja. Prije dvjestotinjak godina njemački skladatelj Felix Mendelssohn skladao je svoje djelo The Hebrides inspiriran zvukom valova na tom otoku i u špilji.

Što ste najneobičnije jeli?
Svi vole probati haggis. To je tradicionalno škotsko jelo, slično našim krvavicama, ali se radi od ovčjeg mesa. Mi ga nismo htjeli probati. Ali doživjeli smo tradicionalni engleski popodnevni čaj. Počastili smo se u jednom lijepom restoranu. Imao je lijepo uređene stolove s poslužavnicima na tri kata. Najprije se posluže trokutasti sendviči s različitim ukusnim namazima u kojima može biti piletina, losos ili nešto slično. Potom imaju pogačice, koje se zovu scones i koje se poslužuju sa slatkim namazom od vrhnja i džemom. Na kraju su različite vrste sitnih kolačića. Uz hranu ide crni čaj s mlijekom, koji se može zamijeniti kavom ili toplom čokoladom. Probali smo i pitu od junetine i piva (kockice mesa u umaku prekrivene lisnatim ili prhkim tijestom).

Rekli ste da ste išli na putovanja i sa svojom djecom. Kako je to prošlo?
Putovanje s djecom je totalno drugačija priča. Bili smo sa kćerima u Škotskoj prošle godine i prilagodili lokacije njihovim interesima. Budući da jako vole životinje, posjetili smo dva zoološka vrta. Tamo smo bili cijeli dan, od otvaranja do zatvaranja. Bili smo i na otočiću Lungu, poznatom po pticama. Vidjeli smo više vrsta ptica, a najviše nas se dojmila ptica tupik – malena crno-bijela ptica sa šarenim kljunom. Nije ih bilo mnogo jer već krajem srpnja napuštaju škotsku obalu. Inače, taj se otok često može vidjeti u dokumentarcima.
Također, posjetili smo dvorac Dunrobin. Prekrasan dvorac koji izgleda kao da je iz bajke. Ima prekrasne vrtove i čarobno uređenu unutrašnjost. Imali smo priliku gledati predstavu sa sokolovima i jastrebovima.

 Kažu da je Škotska zemlja dvoraca.
Da, imaju jako puno dvoraca, od onih ruševnih, pa do onih koje su uspjeli sačuvati ili obnoviti. Osim Dunrobina, posjetili smo Edinburški dvorac, Stirling, Eilean Donan te par manjih dvoraca. Eilean Donan je najfotografiraniji škotski dvorac.

 Koliko, prema vašem mišljenju, putovanja obogaćuju ljude?
Sigurna sam da putovanja obogaćuju i mijenjaju ljude. Naprimjer, ja jako volim čitati. Kad sam posjetila neka od tih mjesta gdje su pisali poznati pisci, baš sam mogla zamisliti njihove priče. U Lake Districtu je William Wordsworth pisao svoje pjesme, Beatrix Potter je pisala priče o zecu Peteru. Tu je i puno drugih knjiga koje sam čitala na fakultetu. Kad se vidi taj krajolik, nekako se može shvatiti kako je djelo nastalo. Irci i Škoti imaju puno priča o mitskim magičnim bićima. Mogla sam ih zamisliti u tim maglovitim pustopoljinama, u ruševinama dvoraca.

 Imate li planove za nova putovanja?
Ove godine idemo u Austriju. Muž je atletičar pa smo pronašli jednu zanimljivu utrku. Odlučili smo se smjestiti u jedno malo mjesto i od tamo putovati, istraživati, planinariti… Još uvijek razrađujemo plan!

Tekst: Janja Karlovčec, 7. r.
Fotografije: iz obiteljskog albuma učiteljice Horvat Mesić