Različiti? Možda. Posebni? Svakako!
Upoznajmo dvoje posebnih učenika naše škole – šestašicu Petru s Downovim sindromom i drugašića Matiju iz spektra autizma. O njima govore njihovi najbliži: mame, učiteljice i asistentice.
Petra s asistenticom Sanjom i Matija s učiteljicom Sandrom
Našu školu pohađa 754 učenika. Svi su oni različiti. Netko voli matematiku, netko hrvatski, netko je dobar u likovnom, a netko u glazbenom… ali dvoje je djece među njima posebno – drugašić Matija i šestašica Petra.
Djevojčica koja pliva kao riba i voli korejski pop
Petra je jako draga i simpatična djevojčica koja pohađa šesti razred. Za intervju se posebno pripremila. Toliko joj je razgovor sa mnom kao školskom novinarkom bio važan da je otišla na frizuru. U školu je stigla u pratnji mame Valentine, asistentice Sanje i sestre Pavle.
Radosno mi je ispričala kako jako voli školu, a najdraži su joj predmeti geografija i povijest. Obožava plesati, plivati i trčati. Sluša korejski pop, a najdraža joj je pjesma planetarno popularna APT. Voli se igrati sa svojom sestrom Pavlom koja joj je i najbolja prijateljica, a često se druži i s prijateljicom Mirelom s kojom dijeli školske klupe od prvog razreda.
Petra ima Downov sindrom, kromosomski poremećaj koji utječe na tjelesni i mentalni razvoj. Ima jedan kromosom viška, što se stručno zove trisomija 21. Osobe s Downovim sindromom imaju specifičan izgled: kose oči, malena usta i nos, okruglo lice.
‒ Kad je Petra bila mala, problem nam je bio jezik koji je ispadao iz male čeljusti. Puno smo vježbali kako da uspostavi kontrolu nad jezikom. ‒ ispričala je mama Valentina. – Najčešće se kod djece s Downovim sindromom treba raditi na praktičnim vještinama koje drugoj djeci dolaze prirodno, poput žvakanja, gutanja ili držanja žlice.
Kad je Petra krenula u školu, došla je u razred učiteljice Nataše koja joj je puno pomogla u prvim susretima sa školskim obavezama.
‒ Naš je cilj bio da Petra nauči čitati i pisati. Čitanje joj je „sjelo” tek u drugom razredu, tad više nije morala rastavljati riječi na slogove. Mi smo kao roditelji zbog toga jako sretni. Da više ništa ne nauči, i ovo je već veliko postignuće. ‒ smatra mama.
Svakodnevica Petrine obitelji ne razlikuje se od svakodnevice drugih obitelji. Imaju dvoje školske djece pa je tu uvijek pisanje zadaća i učenje. Srećom, Petra je poslušno i suradljivo dijete pa dosta brzo napiše zadaću. I izvan škole Petra je od ranog djetinjstva uključena u različite aktivnosti. Pohađala je fitnes, dječji znanstveni laboratorij, plivanje, malu školu.
‒ Uvijek smo se svugdje osjećali prihvaćeno. Nikad nismo naišli na prepreke. Malo smo se bojali petoga razreda, kako će se Petra snaći s više učitelja i hoće li joj se svi uspjeti prilagoditi. – priznaje mama.
Strah se pokazao nepotrebnim jer se Petra brzo uklopila, a svi nastavnici pokazali su razumijevanje i toplinu. Pripremaju materijale za nastavu i prilagođavaju se njezinim mogućnostima.
Da Petra ima Downov sindrom, otkrilo se tek po rođenju.
‒ Išla sam na kombinirani probir u 12. tjednu trudnoće, ali test nije ništa pokazao. I na ultrazvuku je sve bilo uredno. Petra je rođena carskim rezom, a nakon poroda morala je biti reanimirana jer nije prodisala. Zbog toga je neurorizična. ‒ ispričala je mama.
Kad je imala dva i pol mjeseca, krenule su terapije u Specijalnoj bolnici Goljak. Tamo su im fizioterapeuti pokazivali vježbe koje su zatim provodile kod kuće. Danas Petra ide logopedu, a jednom godišnje posjećuje edukacijskog rehabilitatora, psihologa i neuropedijatra. Oni školi daju i stručne smjernice kako s Petrom najbolje raditi. Pred kraj osnovne škole Petra će ići psihologu kako bi im pomogao oko odabira srednje škole.
Petra već ima nekoliko planova za budućnost: voljela bi raditi u banci ili čokolateriji, biti frizerka ili trgovkinja. Roditelji se ne boje za njezino zapošljavanje jer u Križevcima postoje socijalna poduzeća koja zapošljavaju osobe s invaliditetom.
U školi Petri puno pomaže asistentica Sanja, koja je s njom od trećeg razreda. Mama Valentina kaže da je mirna jer zna da je Petra u sigurnim i pažljivim rukama.
‒ Pomažem Petri od trenutka kad je mama dovede pred školu pa sve dok je opet ne predam mami. Petra si sama pripremi knjige za nastavu, a na satu joj pomažem kad treba nešto zapisati, pročitati, riješiti. Osim u učenju, pomažem joj i u praktičnim zadatcima. Zajedno idemo u kuhinju pa joj donesem jelo, a nakon jela sama pospremi posudicu. – objašnjava asistentica.
Petra i asistentica Sanja često se druže i izvan škole, a osobito su se zbližile u četvrtom razredu na četverodnevnoj izvanučioničkoj nastavi u Segetu Donjem.
– Sve je prošlo odlično, iznad očekivanja. Petra je plivala bolje od bilo kojeg djeteta iz razreda i šire. Svi su bili iznenađeni kad su je vidjeli kako pliva, roni i skače u vodu.
Takva motorička sposobnost nije uobičajena za osobe s Downovim sindromom. No Petra je godinama vježbala plivanje na bazenima u Koprivnici, kamo ju je mama jednom tjedno vozila. I ljeti puno vremena provode na moru. Upravo ondje Petra je prvi put samostalno stala na noge i izgovorila svoju prvu riječ.
Kao i svakom drugom djetetu Petri je važno da se osjeća prihvaćeno i voljeno. A toga u našoj školi ne nedostaje. Na županijskom natjecanju iz povijesti, koje se nedavno održalo u našoj školi, Petra je imala važnu ulogu u predstavi o krunidbi kralja Tomislava – nosila je jastučić s krunom i žezlom. Svoj je zadatak obavila besprijekorno. Na njezinu licu sjao je ponos, baš kako i treba biti.
Dječak koji zna zastave svijeta i čita ćirilicu
Matija pohađa drugi razred. Moglo bi se reći da je pun iznenađenja, tako će na pitanje što voli, jedan tren odgovoriti da voli tenis, drugi tren crtanje, treći pjevanje. Zatim će iznenada ustati i vrtjeti se oko svoje osi.
Matija ima poremećaj iz spektra autizma. To znači da ima teškoće u komunikaciji i izražavanju emocija, ponavljajuće obrasce ponašanja i poremećaj pažnje. Imao je godinu i pol kad je njegova mama Nikolina primijetila da nešto nije u redu: – Nije brbljao slogove kao druga djeca, ma-ma, ta-ta. Počeo se čudno igrati, nije se odazivao, dugo se vrtio u krug. Mogao se vrtjeti 20 minuta bez prestanka. To mi je postalo alarmantno. Potražila sam informacije na internetu i naišla na obilježja autizma. Od 11-12 elementa prepoznala sam kod Matije 6-7.
Rano su krenuli na terapije, već s godinu i 10 mjeseci. Djeca s autizmom uglavnom imaju slabu motoriku, teško savladavaju kompleksne radnje pa je potrebno puno vježbe. Mama kaže da joj je bilo jako teško naučiti Matiju kako se ljuljati na ljuljački ili okretati pedale.
– Trebalo je tri godine da nauči voziti bicikl. Ono što je nama lagano – staviš nogu na pedalu i znaš što trebaš napraviti – njemu je jako teško, puno je tu radnji koje treba istovremeno obavljati. Progovorio je s tri i pol godine. – objašnjava mama.
Matija redovito ide logopedu, a tijekom ranoga djetinjstva bilo je tu mnoštvo različitih terapija. Naprimjer, radilo se na senzornoj integraciji. To znači da su djeca s autizmom osjetljiva na glasne zvukove i jako svjetlo. To im jako smeta, pa pokrivaju uši ili oči. Na terapijama uče kako se nositi s tim podražajima.
Matija je vrtić pohađao u Centru za odgoj i obrazovanje u Križevcima, a sada savladava nastavu bez prilagođenog programa u redovnoj školi. Učiteljica Sandra individualizira mu samo tjelesni. Matematika i hrvatski idu mu odlično. Izvrsno pamti slušanjem i gledanjem.
– Još odmalena ima tu sposobnost da sve zamjećuje. Dok još nije išao u školu, imao je punu vreću sitnih morskih životinja. U jednoj prilici kad mu u vreći nije bilo jastoga, odmah je zapazio da nedostaje. – priča mama.
Učiteljica Sandra slaže se da je na nastavi, što se tiče znanja, napredan. Već u prvom razredu čitao je, računao, govorio engleski, pisao ćirilicu.
– Matija je odličan učenik. Kad pišemo ispite, on je prvi gotov. Odličan je matematičar i lijepo crta. U hrvatskome ima mali problem u pisanju rečenica. Na glazbenoj kulturi prekrasno pjeva, bez ijedne pogreške. Problem mu je istovremeno pjevati i plesati, no i to polako savladava. Imamo jednu snimku na koju smo baš ponosni, na njoj Matija pjeva i pleše. To je veliki napredak. – objasnila je učiteljica. – Također, zna sve zastave svijeta. Kad smo u sklopu projekta „Naša mala knjižnica” čitali djelo norveškog pisca i trebali nacrtati norvešku zastavu, ja sam morala ići pogledati kako izgleda, a Matija je napamet znao koje su boje na zastavi!
No, ne može dugo mirno sjediti i pratiti nastavu. U tome mu od prvoga razreda pomaže asistentica Andrea.
– Usmjeravam mu pažnju, često mu misli odlutaju, ima potrebu ustajati i hodati po razredu. Što se tiče znanja, trenutačno mu ne treba moja pomoć jer sve sam savladava. Raduju ga nagrade: žigovi, srčeka, smajlići. ‒ objašnjava asistentica. ‒ U svemu se moramo držati rasporeda. Voli sigurnost i red. Sve mora biti najavljeno unaprijed. Inače plače i viče. Kad mu na satu bude previše sadržaja, odemo se malo prošetati po hodniku. Ako neka nova lica dolaze u razred, treba ga se pripremiti.
I moju sliku Matija je unaprijed trebao vidjeti da bi uopće pristao na razgovor sa mnom.
Iako se voli vrtjeti, tjelesni mu je slabija strana. Igru graničara koju djeca jako vole, Matija ne može igrati. To je za njega previše složena igra.
– Uključujemo ga u igru, no on ne gađa s ciljem da nekoga pogodi. I djeca njega ne gađaju. Ako se u žaru igre ne sjete, ja stanem pokraj nekog i šapnem da doda Matiji loptu. On je tada sretan kad baci loptu dalje.
Matija je odlično prihvaćen u razredu. U tome je veliku ulogu odigrala učiteljica i roditelji ostalih učenika, koji također pružaju podršku.
‒ Pozitivno je da su moji učenici jako emotivni i empatični, odlično surađuju u timu, strpljivi su i pažljivi, a sve su te osobine stekli zahvaljujući druženju s Matijom. I ja sam puno radila na sebi, više sam koncentrirana i puno sporije govorim, zamjećujem da mi je to pomoglo u radu i ostalom djecom. Svaki je trenutak s Matijom lijep i poseban. Mi se prilagođavamo njemu, ali nama to nije nikakav problem jer je naš Matija duša našeg razreda. ‒ zaključila je učiteljica.
Tekst: Janja Karlovčec, 7. r.
Fotografije: MVR, Sanja Perović