Učili smo i stjecali samopouzdanje
Povodom proslave 60. obljetnice Izvora naši su bivši učenici-urednici napisali sjećanja na dane svoga uredništva. Pročitajte čega se sjećaju i što im je rad u novinarskoj družini značio
Marta Pećnjak, Dino Davosir, Matea Koren; Dora Rebić, Elena Miklečić, Elena Hrković
Marta Pećnjak
studentica 3. godine poslovne ekonomije
Za Osnovnu školu Ljudevita Modeca vežu me neka od najljepših sjećanja, a velika mi je čast što sam upravo ja bila prva učenica-urednica Izvora. Kao najdražu uspomenu iz tih dana izdvojila bih intervju s Jelenom Rozgom za koji sam se zajedno s profesoricom dugo pripremala, a još i sad pamtim koliko sam nervozna i uzbuđena bila netom prije. Usudila bih se reći da je taj intervju bio najbolji i najduži tekst koji sam napisala za školski list. Odlazak na Lidrano u Šibenik bih također istaknula kao jedno prekrasno iskustvo, tada se Izvor našao u kategoriji najboljih školskih listova u državi i svi smo bili izuzetno ponosni i sretni. S vremena na vrijeme volim pročitati stara izdanja Izvora koje čuvam kod kuće i podsjetiti se na osnovnoškolske dane. Veliko hvala profesorici Valec-Rebić koja mi je omogućila to iskustvo i od koje sam mnogo naučila. Nažalost, nisam nastavila novinarsku karijeru, ali uvijek se rado sjetim novinarskih dana i sati koje sam provela pišući članke za Izvor. Trenutnom, ali i budućem uredništvu školskog lista želim da sa srcem pišu tekstove i da uživaju u najboljim danima života.
Dino Davosir
student 1. godine biologije
Rad u novinarskoj družini nešto je čega se uvijek rado sjetim. Osim što sam naučio mnogo toga o pisanju vijesti, reportaža i intervjua, atmosfera na sastancima uvijek je bila topla. Nezaboravni su i brojni izleti i posjeti. Tekst koji ću pamtiti je onaj o aukciji slika u 4. c razredu, s kojim sam pozvan na Državnu smotru Lidrano, ali tu su i mnogi intervjui s mnoštvom zanimljivih ljudi. Sudjelovanje na Lidranu zasigurno je bilo neponovljivo iskustvo, ali i iznimna čast, biti izabran u dvadesetak najboljih osnovnoškolaca-novinara i ponovno kao predstavnik školskog lista. Pamtit ću Lidrano po upoznavanju novih ljudi, gradova i priča. Iako me životni put nije usmjerio u smjeru novinarstva, ono mi je uvelike pomoglo u izražavanju te ostavilo velik trag kao jedno od dražih sjećanja iz osnovnoškolskih dana.
Matea Koren
učenica 4. razreda križevačke gimnazije
Novinarka sam bila od petog do osmog razreda osnovne škole, a posljednje sam godine bila i glavna učenica-urednica. Lijepo je nakon gotovo četiri godine ponovno se prisjetiti osnovnoškolskih dana kada smo se svakog tjedna okupljali na sastancima novinarske družine i marljivo pisali mnogobrojne tekstove, a još je ljepše uočiti svoj napredak u novinarskom stvaranju, od početaka, kada sam pisala kratka izvješća o raznim događajima u školi, sve do pisanja reportaže, najzahtjevnije i najsloženije novinarske vrste. Jedan od mojih najznačajnijih tekstova bila je reportaža o dječaku iz škole koji je bolovao od dijabetesa, uložila sam puno truda u pisanje tog teksta te sam uz pomoć i savjete profesorice Martine Valec-Rebić, koja nas je poticala na rad i svojim nam primjerom pokazivala da je to ponekad teško i traži žrtvu, ali se uvijek isplati, bila pozvana na državnu smotru LiDraNo, a sljedeće sam godine ondje sudjelovala kao predstavnica Izvora. To su bili najljepši osnovnoškolski dani kojih se rado sjećam, uvijek smo s nestrpljenjem iščekivali LiDraNo, svaki smo se put dobro zabavili i upoznali vršnjake zajedničkih interesa iz drugih dijelova Hrvatske. S LiDraNa nosimo zajedničke uspomene i dogodovštine koje nas vraćaju u vrijeme osnovne škole, bezbrižnosti, zajedništva i veselja. Izazov mi je bio voditi sastanak družine kada je profesorica bila spriječena, urednik bi uvijek trebao biti uzor svim novinarima i trebao bi u njima potaknuti želju za stvaranjem novih tekstova i usavršavanjem svojih znanja o novinarstvu. Uvijek se rado sjećam rada s novinarskom družinom te mi je i danas drago kad me tko zamoli da napišem pokoji novinski tekst.
Dora Rebić
učenica 3. razreda križevačke gimnazije
Novinarka sam postala u 5. razredu na poticaj svoje mame, a glavna urednica-učenica sam bila zadnje godine osnovnoškolskog školovanja, kada je novinarsku družinu vodila profesorica Ana Andrić. Bilo je to odlično iskustvo, dobila sam priliku naučiti kako bolje koristiti računalo, kako pisati novinarske radove i kako pridobiti čitatelje, kako postavljati pitanja i koja pitanja postavljati, kako istraživati, fotografirati… U početku mi je bilo nelagodno prići ljudima i postavljati pitanja, no sa svakim novim novinarskim zadatkom bilo je sve lakše. Također sam bila u tijeku sa svim novostima i među prvima znala što se događa u školi. Naravno, najbolji dio predstavljali su izleti koji su bili nagrada za rad tijekom školske godine i oni su me samo još više motivirali da se trudim i dam sve od sebe.
Elena Miklečić
učenica 1. razreda VII. gimnazije u Zagrebu
Novinarstvom sam se počela baviti još u petom razredu pridruživši se novinarskoj grupi. Na početku smo učili o građi novinarskog teksta te mi je to tada bio skroz novi pojam i ne mogu reći da nikada nisam imala problema s pisanjem. No, kad bih i naišla na problem, tu je bila profesorica Valec-Rebić, glavna urednica lista i voditeljica novinarske grupe, koja bi meni, a i svakom drugom pojedinom članu družine kojem je potrebna pomoć, uvijek rado pomogla te pružila savjet zlata vrijedan. Sastanke nisam nikada smatrala teretom, nego više zabavom, druženjem i pametno iskorištenim slobodnim vremenom, a veselila sam se i odličnoj ekipi i izletima; često smo išli u muzeje, kina, izložbe… Interliber nam je postao već tradicija! U 8. razredu dobila sam titulu glavne učenice-urednice čime sam se jako ponosila i zaista mi je bilo stalo da vremenski ne zaostajemo s objavljivanjem tekstova te sam se uvijek trudila pomagati i biti podrška mlađim članovima. Doduše, te godine me jako razljutilo to što Izvor nije prošao na državni LiDraNo iako su nam članovi komisije objasnili da nemamo nikakvih grešaka. Bila sam tužna, ne samo zato što mi je to bila prva i posljednja prilika da budem na državnom LiDraNu, nego i zbog ostalih članova ekipe koji su od početka godine marljivo radili, izdvajali puno vremena za svoju slobodnu aktivnost, a pod kraj zimskih praznika snimali smo i fotostrip.
Svoje najveće novinarsko iskustvo stekla sam u Poreču na državnom prvenstvu školskih sportova gdje sam išla kao IPL novinarka pratiti sportaše. Tamo nisam bila jedina, imala sam još četiri kolegice novinarke iz različitih dijelova Hrvatske koje su, kao i ja, svojim tekstom o nekoj poludržavnoj utakmici prošle na državno, imale smo dvije mentorice koje su nam dijelile zadatke i brinule se da sve obavimo u zadanom vremenskom roku. U Poreču sam provela šest dana, tijekom kojih sam stekla ne samo mnogo znanja o novinarstvu nego i nove prijateljice.
Upisala sam VII. Gimnaziju u Zagrebu i trenutno se ne bavim više tako intenzivno novinarstvom, ali uvijek rado napišem neki izvještaj za školski list kad treba. U devetom mjesecu dobila sam poruku od mentorice da bi trebala prisustvovati svečanoj dodijeli nagrada za DP u areni 28. 9. Kad sam došla u arenu napokon sam se vidjela s mojim novinarkama nakon 5 mjeseci (toliko je prošlo od Poreča), no niti taj put nismo došle kao gosti tamo, nego smo opet dobile majice saveza i zadatke; ja sam snimala live prijenos s tribina za facebook stranicu HŠSS- a.
Jako sam sretna i velika mi je čast što sam dobila priliku svoje novinarsko iskustvo ovdje podijeliti s vama, a što se tiče Izvora i trenutno aktualnih novinara, želim im da se dobro pripreme za LiDraNo, da samo nastave marljivo pisati i usavršavati svoje tekstove te da ne odustaju niti u najtežim situacijama!
Lorena Hrković
učenica 1. razreda Zdravstvenog učilišta Zagreb
Na novinare sam krenula na prijedlog profesorice Valec-Rebić, kada je Moniki, mojoj školskoj prijateljici i meni u osmom razredu predložila da probamo i ako nam se svidi, nastavimo. Ubrzo nam se svidjelo i od tad sam se veselila svakom novom sastanku družine, svakom novom tekstu, izložbi, izletu. Trudila sam se u svakom trenu biti dostupna glavnoj urednici kako bi školski list bio što bolji. Napisala sam mnoge tekstove, no jedan mi je ostao jako dobro zapamćen. To je intervju s akademikom Stjepanom Damjanovićem, zahvaljujući kojem sam sudjelovala na državnom Lidranu u Primoštenu. Tamo puno naučiš i stekneš iskustvo koje pamtiš zauvijek, definitivno najbolje iskustvo ikada! Rado se prisjećam tih dana pisanja tekstova, sada mi to u srednjoj školi, moram priznati, nedostaje. To je u svakom slučaju obaveza, ali ako nešto voliš, ako te zanima to što radiš, neće ti biti teško. Jer kada vidiš da djeca, roditelji i zaposlenici škole s oduševljenjem čitaju tvoje tekstove i radove, to je samo poticaj na daljnji napredak i put k uspjehu! Sa sigurnošću i bez lažne skromnosti mogu reći da je meni školsko novinarstvo pomoglo u stjecanju novog i korisnog znanja te podizanju samopouzdanja koje je u današnje vrijeme jako bitno. I na tome sam zahvalna do neba!