Usluga bez budućnosti

Kad hodam od kuće do škole, svakoga dana prolazim pokraj dvije telefonske govornice. Stare su, išarane, istrošene, i svjedoče o nekim prošlim vremenima. Tehnologija je to koju više nitko ne upotrebljava. Te zaboravljene govornice potaknule su nas na istraživanje o starom načinu komunikacije.

U slušalici se čuje blago pištanje, bez kartice je moguće zvati samo hitne brojeve

Uputili smo se u T-Com, koji je zadužen za njihovo održavanje. Tamo nas je dočekala Ana Hrlec, voditeljica poslovnice i informirala nas gdje se sve nalaze govornice.

− Govornice su raspoređene po cijelom gradu, od groblja do željezničkog kolodvora,  kao i u okolici. Ukupno ih je nekada bilo trinaest. – ispričala je Hrlec.

Danas ih je upola manje. Pronašli smo jednu kod parkirališta preko puta gradskog poglavarstva, drugu na Trgu Antuna Nemčića, treću na ulazu u Dom zdravlja, četvrtu na Željezničkom kolodvoru, petu na Gradskom groblju i šestu ispred T-Coma.

Karta križevačkih telefonskih govornica

Ema s voditeljicom poslovnice T-Coma Anom Hrlec

Ako dignete slušalicu stare telefonske govornice, čut ćete lagano pištanje. Govornica se upotrebljava slično kao mobitel. Treba se najprije otipkati predbroj za grad, za Križevce je to 048, za Koprivnicu 043, za Zagreb 01… Zatim se upisuje broj. No, bez kartice ništa.

− Za zvanje je potrebna posebna telefonska kartica na kojoj su bodovi, odnosno novčana vrijednost. Naprimjer, mogla se kupiti kartica za 20 kuna, ona je bila dovoljna za nekih 20 minuta razgovora. Vrijednosti su bile 15, 20, 50, 100, 120 kuna. – objasnila je Hrlec.

Kartice se više ne proizvode pa se ne mogu kupiti u trgovini kao nekada. Pitali smo u T-Comu, u pošti i na kiosku. Rijetko tko i pita za kartice.

− Zna se dogoditi, možda jednom u tri mjeseca, da netko dođe u našu poslovnicu i traži telefonsku karticu. Već ih neko vrijeme nemamo u ponudi. – napomenula je Hrlec.

U kratkom telefonskom razgovoru s tehničarom Ivicom Lackovićem saznali smo da je pitanje vremena kad će govornice biti demontirane.

– To je usluga bez budućnosti. – zaključio je.

Tipke na govornici u Domu zdravlja Križevci

Reci mi to kratko

Istraživanje o govornicama nastavili smo u razgovoru s učiteljicama Valentinom Jurišić, Lucijom Martinčić i Jadrankom Crnić, koje su se prisjetile dana kad su upotrebljavale taj način komunikacije.

− Najviše pamtim telefonske govornice iz osnovnoškolskih dana koje sam provela na ljetovanju u školskom odmaralištu. Svaki dan zvali smo roditelje da im kažemo kako je sve u redu. Dugo smo čekali u redu, a ljudi su bili nervozni jer je bilo jako vruće. Pozive je bilo bolje obaviti tijekom dana jer je navečer bila veća gužva. – ispričala je učiteljica Valentina Jurišić.

Trebalo se unaprijed razmišljati i planirati kada i kome uputiti poziv.

− Tijekom jednogodišnjeg školovanja u Engleskoj sredinom 90-ih telefonskom govornicom koristila sam se jednom u dva tjedna i to nedjeljom. Nedjeljom su pozivi bili jeftiniji pa sam se tada javljala roditeljima i prijateljicama. Telefonske govornice u Engleskoj bile su zatvorene, dobro izolirane i crvene boje. Sada su simbol britanske kulture i dizajna. – objasnila je učiteljica Jurišić.

Putem telefonske govornice prenosile su se samo važne i kratke informacije jer su pozivi bili skupi.

Učiteljica Valentina Jurišić u Londonu 1990-ih godina

Kartice čuvaju kolekcionari

− Kartice su bile poput današnjih bankovnih kartica. Mogle su se kupiti na pošti ili kiosku. Bile su lijepe jer su bile oslikane različitim motivima poput slika gradova i znamenitosti, poznatih osoba, životinja, čak i likova iz crtanih filmova. Skupljali smo ih kao što se danas skupljaju sličice. − sjeća se učiteljica Lucija Martinčić.

Ova informacija ponukala nas je da provjerimo mogu li se kartice nabaviti na Njuškalu. I zaista smo ih pronašli. Cijene im idu od 1 euro naviše. Najskuplje su one koje na sebi imaju otisnute slike poznatih slikara, npr. Vrijes Celestina Medovića 65 eura, a Polje kadulje slikarice Naste Rojc čak 95 eura! I za Baltazara treba izdvojiti 50 eura, a za sliku velebitske degenije 89,76 eura. Iako su lijepe i poučne, a poneke čak i skupocjene, njima se bave još jedino kolekcionari.

Neke od najskupljih telefonskih kartica na Njuškalu

A kolekcionarku smo pronašli i u školskoj zbornici!

− Imam oko 150 kartica od 1990-ih pa negdje do 2001. Tad su mi završila predavanja na fakultetu, vratila sam se kući i dobila prvi mobitel. Ne smatram se kolekcionarkom, bolje je reći da sam ih sačuvala jer mi ih je bilo žao baciti. − šali se učiteljica Jadranka Crnić.

Prve hrvatske telefonske kartice bile su magnetne, izbušena rupica na kartici približno je pokazivala potrošenu vrijednost. Jednu takvu u svojoj kolekciji ima učiteljica Crnić. Elektronička čip-kartica uvedena je 1992. godine.

Magnetna telefonska kartica iz kolekcije učiteljice Jadranke Crnić

− Telefonske kartice su često izlazile u serijama (hrvatski nacionalni parkovi, hrvatsko podmorje, hrvatske zastave tijekom povijesti…), njima su se obilježavale obljetnice poput 900. rođendana grada Zagreba, pozivalo se ljude da daruju krv i sudjeluju u humanitarnim akcijama, reklamirale su se najnovije telekomunikacijske usluge. Poleđine kartice također su zanimljive i svaka je drugačija. U mojoj su kolekciji kartice na kojima su otisnuti stihovi, kalendari, važni telefonski brojevi, žiro-računi… Imam i nešto stranih kartica, ali naše su puno ljepše. − objasnila je učiteljica Crnić.

Ima čak i karticu s glagoljicom.

Neke od kartica iz kolekcije učiteljice Crnić

Halo, mama!

Telefonske govornice bile su nezamjenjiv dio svakodnevnog života i ključne za komunikaciju.

− Govornice su bile jedini način na koji si se mogao javiti obitelji i prijateljima kad si bio izvan kuće, a bile su posvuda, u pošti, hotelima, na trgovima, javnim ustanovama… − objasnila je učiteljica Martinčić.

Nekada je i na samom ulazu u našu školu postojala telefonska govornica, saznali smo od učiteljice Martinčić.

− Sjećam se zgode s govornicom koja je bila u našoj školi. Imala sam učenika koji nije bio spreman za prvi razred. Mama mu je kupila karticu i rekla da ju nazove kad god mu bude dosta škole. On je to znao dobro iskoristiti i nazvao ju je čim je ušao u školu! – kroz smijeh je ispričala učiteljica Martinčić.

Zaključila sam da su ljudi u prošlosti bili dosta strpljivi, strpljiviji od moje generacije. Da bi nekoga nazvali, trebali su pronaći govornicu i stajati u redu. Mi danas nazovemo nekoga za tri sekunde. O dugačkim telefonskim razgovorima nije se moglo ni sanjati, a mi satima razgovaramo o igricama. Iako su telefonske govornice imale svoju čar, sretna sam što živim u vremenima kad mi je „telefonska govornica” u džepu!

Tekst: Ema Pengov, 5. r.
Fotografije: MVR, Ema Pengov, Jadranka Crnić