Djeci i mladima ova pandemija odnijela je
dio odrastanja

Bivša učenica naše škole Tara Golubić bila je pripadnica prve generacije novinara obnovljenog školskog lista Izvor. U međuvremenu je završila Medicinski fakultet i trenutno je specijalizantica hitne bolničke medicine u Općoj bolnici „Dr. Tomislav Bardek” u Koprivnici, stoga smo je zamolili da kaže svoje stručno mišljenje o pandemiji koronavirusa

Tara Golubić, dr. med.: Pandemiji će vjerojatno uskoro doći kraj.

Generacija smo koja je doživjela još jednu pandemiju u povijesti ljudskoga roda. Što je to zapravo virus COVID-19 i po čemu se razlikuje od ostalih virusa?

COVID-19 naziv je za bolest uzrokovanu SARS-CoV-2 virusom koji svrstavamo u porodicu koronavirusa. Do sada otkriveni sojevi koronavirusa u ljudi i životinja izazivaju bolesti gornjeg i donjeg dišnog sustava uzrokujući raznovrsne simptome koji mogu biti sasvim blagi, ali i moguće smrtonosni. Soj koronavirusa koji se naziva SARS (eng. Severe Acute Respiratory Syndrome, hrv. teški akutni respiratorni sindrom) pojavio se u kineskoj regiji Foshan 2002. godine, odakle se proširio u 29 zemalja zarazivši 8422 ljudi od kojih je 774 umrlo (smrtnost 11 %). Zadnji zabilježeni slučaj SARS-a zabilježen je u svibnju 2004., stoga se virus smatra iskorijenjenim u ljudi. Unatoč tome, SARS virus i dalje postoji u životinjskom svijetu te nije moguće isključiti ponovnu pojavu epidemije u ljudi. Zadnji novootkriveni soj SARS-CoV-2 pojavio se u kineskoj regiji Wuhan kao zoonoza (skupina zaraznih bolesti koje su zajedničke ljudima i životinjama te se mogu prenositi među vrstama), najvjerojatnije prešavši sa šišmiša na ljude. Prvi zabilježeni slučaj u ljudi bio je u prosincu 2019., a godinu dana kasnije virus se proširio u sve zemlje svijeta. SARS-CoV-2 (kao i ostali koronavirusi) spada u RNK viruse koji napadaju ljudsku ili životinjsku stanicu tako da u stanici domaćina proizvode vlastite virusne proteine, razmnožavaju se, zbog čega stanica odumire, stanična membrana puca te virusne čestice zatim napadaju ostale zdrave stanice.

Ono što razlikuje SARS-CoV-2 od ostalih koronavirusa (a što je otežavalo protuepidemijske mjere, dijagnostiku te liječenje na početku pandemije) jest to što se virus može širiti među ljudima asimptomatski, što znači da zaraženi pojedinci nemaju nikakve simptome, kreću se među populacijom šireći virus na potencijalno ugrožene skupine (stariji, kronični bolesnici). Nakon kontakta s oboljelim zaražena osoba ulazi u period inkubacije (vrijeme koje je je potrebno da se od kontakta s virusom razviju simptomi bolesti) koji može trajati od jednog do 14 i više dana. Najčešći simptomi bolesti uključuju umor, bolove u kostima i mišićima, gubitak okusa i/ili mirisa, kašalj, povišenu tjelesnu temperaturu, proljev, glavobolju. Kao i broj simptoma, tako je i trajanje bolesti varijabilno te može trajati od jednog dana do nekoliko mjeseci. Nakon gotovo godinu dana koliko traje ova pandemija otkriveno je kako određeni simptomi COVID-19 bolesti (umor, kronična glavobolja, kronično povišena tjelesna temperatura) mogu zaostati mjesecima, stoga se sve više otkriva i govori o tzv. post COVID-19 sindromu. Do današnjeg dana u svijetu je zabilježeno 111 365 522 slučaja zaraze od čega je preminulo 2 466 241 osoba.

Možemo li se nadati da će uskoro doći kraj ovoj zarazi?

Početkom 2020. godine znanstvena zajednica diljem svijeta ujedinila se s jednim ciljem, a taj je bio što prije naći cjepivo protiv virusa koji se započeo rapidno širiti svijetom. Nikada u povijesti znanost i medicina nisu tolike napore ulagali u borbu protiv jedne bolesti, stoga nas ne treba zabrinjavati činjenica da su cjepiva protiv SARS-CoV-2 toliko brzo razvijena i puštena u primjenu. S obzirom da je SARS-CoV-2 RNK virus (oni su poznati po tome što se u kratkom vremenu mogu rekombinirati ili mutirati uzrokujući drugačije oblike bolesti koji mogu biti lakši, ali i teži), nismo se mogli osloniti na kolektivni imunitet (kojim bi veliki broj osoba koje su preboljele virus štitio osobe koje se nisu zarazile, čime bi se spriječilo daljnje širenje virusa), stoga je cjepivo bilo jedina nada za efikasno zaustavljanje pandemije. Primijećeno je da nakon preboljele COVID-19 infekcije zaostaje imunost u trajanju od 3 do 6 mjeseci, a nakon toga ponovno oboljenje je moguće. Unatoč tome, veliki broj ljudi neće razviti ponovnu infekciju, što može biti posljedica već ranije navedene mutacije virusa u slabiji oblik. S obzirom na porast svijesti o cijepljenju, veliki broj dosad zaraženih ljudi, dolazak toplijeg vremena, kao i vjerojatnost virusa da mutira u slabiji oblik, smatram da će uskoro doći kraj i ovoj SARS pandemiji.

Radili ste u Zavodu za javno zdravstvo Koprivničko-križevačke županije. Opišite nam iskustvo rada s ljudima u samoizolaciji i zaraženima koronavirusom.

Krajem 2020. radila sam kao doktor medicine na ispomoći u Zavodu za javno zdravstvo Koprivničko-križevačke županije. Ljeto je završilo s relativno malim brojem slučajeva i činilo se kako nam se sprema mirna jesen. Nažalost, nagli porast broja slučajeva podsjetio nas je kako smo još uvijek usred pandemije i kako još nije vrijeme za opuštanje i relaksaciju mjera. Počela sam raditi krajem listopada kada smo bilježili dvoznamenkasti broj slučajeva u županiji te smo svakog dana bez poteškoća uspjeli kontaktirati novozaražene kako bi njihove neposredne, bliske kontakte mogli uputiti u samoizolaciju. Zatim smo sve podatke o novooboljelima i njihovim kontaktima unosili u tzv. Covid platformu, koja je povezana s MUP-om kako bi se mogla činiti kontrola samoizolacije. Potom se podaci o novooboljelima unose u platformu za praćenje zaraznih bolesti na razini cijele RH, a potom se ručno ispisuje tiskana prijava zarazne bolesti koja se šalje lokalnim Zavodima za javno zdravstvo. Osim posla kontaktiranja zaraženih, odlazili smo u domove za starije i nemoćne gdje smo uzimali brisove nazofarinksa za PCR dijagnostiku na SARS-SoV-2. Jednom tjedno uzimali smo brisove i općoj populaciji upućenoj na PCR testiranje od obiteljskog liječnika te svakodnevno uzimali brisove općoj populaciji koja je željela testiranje na vlastiti zahtjev uz plaćanje, radeći neposredno s oboljelima od virusa COVID-19. Pritom smo imali maksimalne mjere zaštite tijekom rada s oboljelim, simptomatskim osobama – zaštitne skafandere, kaljače, rukavice, vizire te N95 maske (tzv. respiratorne maske) visoke zaštite. S obzirom na veliki porast broja slučajeva, a mali broj epidemiologa, posao kontaktiranja zaraženih bilo je sve teže obavljati u kratkom vremenskom roku jer kontaktiranje novooboljelog i njegovih kontakata telefonom traje otprilike 15 minuta, a isto toliko i unos podataka u platfome. Kako bismo određivanje samoizolacije mogli provesti u što kraćem vremenskom roku (i spriječili kretanje potencijalno zaražene osobe među populacijom), u pomoć su nam ubrzo pristigli studenti Sveučilišta Sjever koji su preuzeli unos podataka u sustav, čime su doktori medicine mogli obavljati kontaktiranje zaraženih. Iako sam posao u Zavodu radila kratko (2 i pol mjeseca), iskustvo rada u pandemiji bilo mi je iznimno korisno jer sam dobila uvid u širinu kliničke slike i raznovrsnost simptoma COVID-19 bolesti. Moram istaknuti kako su ljudi koje smo kontaktirali nakon dospijeća pozitivnog PCR testa bili iznimno ljubazni i odgovorni te nisam imala neugodnih iskustava prilikom izricanja samoizolacije.

Koliko smo mi učenici u opasnosti od zaraze i kako se možemo zaštititi od koronavirusa?

Populacija djece do 14 godina, a osobito oni predškolske dobi smatraju se najmanje rizičnom skupinom u slučaju zaraze SARS-CoV-2 virusom (u slučaju da su prethodno zdrava). Primijećeno je kako djeca te dobi obolijevaju s blagom kliničkom slikom nalik prehladi, a najčešće su asimptomatski nositelji virusa. Zaštita te populacije slična je kao i za ostale – držanje distance, nošenje maske, češće pranje ruku, izbjegavanje diranja lica i sluznica. S obzirom da brojne obitelji žive međugeneracijski i postoji zabrinutost za asimptomatsko prenošenje virusa iz škole u dom, tijekom pandemije uvedena je online nastava. Osobno smatram da je djeci mjesto u školi i da online nastava ne može zamijeniti tradicionalne oblike nastave te da se uz pridržavanje epidemioloških mjera (nošenje kirurških maski, distanca, pranje ruku, higijena prostora), održavanje zdravog načina života uz rekreaciju i druženje na otvorenom vjerojatnost za prenošenje virusa iz školskih sredina u domove može smanjiti na minimum. Nažalost, djeci i mladima ova pandemija odnijela je dio odrastanja i obrazovanja koji će se u budućnosti teško nadoknaditi i koje će, ne samo na njih nego i na većinu odraslih, ostaviti psihičke posljedice.

Tekst: Dunja Rebić, 7. r.
Fotografija: iz Tarinog albuma