Sve će biti u redu

Djevojčica Vanessa ispričala je priču o svojem životnom putovanju od obitelji do dječjega doma i trenutka kad je saznala da odlazi u udomiteljsku obitelj

Cijeli život tražim svoje mjesto, mjesto koje će biti posebno, mjesto za koje ću ponosno reći: tu ja živim. No, meni život zasad nije dao tu privilegiju, život me nije baš mazio… Od početka svog života seljakam se amo-tamo. I tako u krug. Nema grada koji nisam obišla u potrazi za svojim mjestom. Na tom putu odvojila sam se od obitelji. To nije bilo lako. Ni danas, nakon tri godine kako nisam vidjela obitelj, nije lako. Ali lakše je reći da je sve u redu nego govoriti o tome što boli.

U potrazi za svojim mjestom prošla sam svašta. Nisam Pale sam na svijetu, ali ipak… Lijek pronađem u pisanju i najčešće mi pomogne. Ne kaže se uzalud da papir sve podnosi. No, dvadesetog dana siječnja ni papir i olovka nisu mi pomogli. Pokušat ću objasniti zašto.

Kad sam se odvojila od svoje obitelji, putovanje sam nastavila sama. Potpuno sama krenula sam graditi svoje novo ja, svoj novi život. Sama sam došla u Križevce. Nakon početne prilagodbe, bila sam zadovoljna životom u domu za djecu. Nedostajao mi je Zagreb, ali i Križevci su imali dosta materijala za novi list moga života. Ponosna sam na sebe što sam sve postigla. A onda je došao dvadeseti dan u mjesecu siječnju… Zapravo i on je bio odličan dan sve do 21:03.

Probudila sam se na vrijeme, doručkovala, došla u školu, javila se za ljetovanje na Pagu, dogovorila se s kim ću biti u sobi, čak sam se i vidjela i razgovarala s jednim posebnim dečkom. Kad sam se vratila iz škole, popila sam kavu i zaspala (na mene kava očito ima krivi utjecaj!). Zatim je došlo vrijeme večere. Za stolom je bila ugodna atmosfera. I tako se dan bližio kraju. Istuširala sam se, oprala zube, obukla omiljenu pidžamu i bez ikakvog lošeg predosjećaja uputila se prema dnevnom boravku u nadi da ću gledati svoju omiljenu seriju. No, u učionici, koja se nalazi pokraj dnevnog boravka, zaustavio me je ravnatelj. Iskreno, očekivala sam neku pohvalu ili nagradu. Ma da je i kakva kazna bila u pitanju, bilo bi mi lakše. Nitko me nije mogao pripremiti na rečenicu koja je uslijedila ubrzo nakon što sam sjela.

„Vanessa”, krenuo je, „danas smo bili u Našicama.” Nastala je minuta šutnje. Pomislila sam da je netko možda poginuo. Napeto sam iščekivala nastavak. „Ideš u udomiteljsku obitelj”, čula sam njegov dubok glas.

Zapljusnuo me je niz emocija. Nisam ih mogla zaustaviti. Nisam mogla ni izabrati koju ću pokazati. Bez moje volje na licu su mi se pojavile tuga i strah. Htjela sam sakriti te osjećaje, ali nisam mogla. Suze nisu mogle čekati, svaka je suza nosila jednu uspomenu i imala razlog da ispliva.

Kad su suze konačno presušile, sabrala sam se i rekla sama sebi: „Sve će biti u redu. Vrijeme je da pronađem novo svoje mjesto.”

Tekst: Vanessa S., 8. r.
Fotografija: Renata Balen, 6. r.